Nova Istra

213 Milorad STOJEVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU pogodno i za romantičarsku i za auru ekspresionista. Zapravo se poema Croatia liberata Franca Rottera može shvatiti kao moderno samospričanje, s time da nema auru tabua nego je upravo namijenjeno svima. Fascinacija Matoševom pjesmom M ȍ ra je tolika da onaj plagijat iz naslova – ali i iz stihova: Od sunca poznam sjenu / od mora pjenu / zovem se mòra Matoševa / rodjen u dalekom jednom zavičaju / gdje se ne mora pričati o dalekom nekom sjaju. 28 – aludira na to, a ne na postmodernističke postupke u strukturiranju poeme. Upravo to „priznanje“ potaknulo je prikazivače da sve povežu s A. G. Matošem. Matoševski je tek sam početak, odnosno prva pjesma, koja u hvatskome dijelu ima onu invokativnu ulogu kao i njemački dio Im Namen des Erlösers! za cijelu poemu. Zbog toga se doima kao namjerni intertekst i transfer zlokobna stanja lirskoga sub- jekta. Slično će biti i s pjesmama koje prizivaju ritam i izričaj Krležinih Balada Petri- ce Kerempuha , Parunovu, Cesarića, ugođajnost haikua, itd. Međutim, u fascinaciji Matošem, ne priziva Rotter samo intonaciju koja dočarava stanje lirskoga subjekta, nego se priziv širi i na (pra)domovinu, pa polučuje referen- cije suvremenog romantika koji svoje Ja u Drugome poistovjećuje i s pradomovi- nom (Hrvatskom), kojoj je poema Croatia liberata neosporan humanistički dug. Iz te perspektive Rotter udvaja lirski subjekt, on je i m ȍ ra i pjesnik istodobno s jedne strane, a s druge klasični romantični„domovine sin“ koji računa i s općim osjećanjem korjenike, što mu „tema“ (Domovinski rat) pjesnički sugerira. Znači, Rotter manipulira s Matoševom ugođajnošću M ȍ re , ali je ne reducira samo na subjektivno, nego je širi na, pomalo apstraktnu, interpolaciju (pra)domo- vine u lirski subjekt, ili čak daje naslutiti i njihovo poistovjećivanje, barem na dekla- rativan, gdjekad i na patetično sugestivan način. Ipak, Rotterov dominantni temat je lirski subjekt, a kada mu zatreba romantična i ekspresionistička potpora, onda je u zadaći i „lirski objekt“ kao uzročnik poetskih promišljanja o „stvarima svijeta“, od- nosno potpora promišljanja o općim i primjenjivim filozofskim modelima „bivanja u svijetu“. Takvi su modeli davni toposi, ali umjesno participiraju u pjesničkom modelu koji ih ornatom patetike i žive metaforičke gipkosti uzdiže na razinu sugestivnosti su- vremene poezije. Ta se ugođajnost na evidentan način, kao kontrapunkt, povezuje i s gubitkom identiteta: Ja, ne mogu, ne morem / stid, sram, Scham. / Ja sam, ča ne znam: / človik ohne Sprache / stidno skril u riči plahe. / Imam kuću, a ne stana / noć bez sana, / dana svjetskom ratu, koji je zakonom razdvojio učitelje od kantora, a drugi razlog je u vezi s liturgijskom reformom 2. vatikanskoga koncila i intenzivnim građenjem mrtvačnica. 28 Croatia liberata , str. 35.