Nova Istra

212 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Milorad STOJEVIĆ potrebi, ali uvijek u statusu nedodirljivosti značenja, koje je tamo kadšto drugačije negoli ovdje, u nas. Rotterov intertekstualni melanž dolazi podjednako iz književnog miljea romanti- čarâ i ekspresionistâ, a sam postupak je postmodernistički i često osnažen izričajnim zalihosnostima nadrealistâ i dadaistâ, ne samo u igri riječima nego i u prepoznatlji- voj asocijativnoj strukturi pjesničkih sintagmi, u ričizgovornosti , napisao bi Nikola Benčić 26 . Ipak, doima se kako pjesniku nije bilo stalo, ili toga u potpunosti nije bio svjestan, da konceptualno izloži strukturu svoga postupka kao moderan pjesnički proizvod, nego je taj „proizvod“ nastao spontano iz odabrane „teme“ i temperamenta kojim je ona ispisivana, a on se pak nedvojbeno može usporediti s klasičnim ekspre- sionističkim krikom i grčem, odnosno s „tragičnim osjećanjem svijeta“. U tom sklopu ekspresionistička redundancija proizvodi nadrealističke i slične učinke. Ekspresioni- stičko potiranje stvarnosti događa se kroz ranjivu povijest duše lirskoga subjekta – ali i krhotine „opće“ povijesti kao njenog gotovo fiktivnog, odnosno mitologiziranog dijela – na koju se odgovara oštrinom i raznolikošću izraza, leksičkom i stilskom buj- nošću, patetikom, romantičnim „proroštvima“ i dramatičnošću. To je u Rotterovoj poemi naročito uočljivo u njemačkim pjesmama, poetozofskoj invokaciji (slučajnoj ili smišljenoj), što se oslanja na markantnije topose njemačkoga ekspresionizma, ali je to uočljivo i u hrvatskome dijelu knjige Croatia liberata . Iz romantičarskog inventara, koji je u nekim strukturama sličan ekspresionistič- kome naslijeđu, dolazi ono iracionalno, subjektivno i transcendentalno (bez obzira na to koliko to bili istrošeni toposi), ali i bolećiv osjećaj melankolije („svjetska bol“ reducirana na patetičnu krinku lirskoga subjekta), folklorni umetci, usmena predaja i aktualna nacionalnu povijest, koja se, nasuprot romanticima, odrađuje naturali- stički. Tamo gdje je u Rottera nazočna narativnost, osjećaju se i tradicionalne pje- sničke forme gradišćanskih Hrvata. S tim u vezi valja zamijetiti, recimo, intonaciju spričanja 27 , vrlo pogodnu u njihovoj zamjetnoj inverziji ili ekstremiziranju, što je 26 N. Benčić, o. c., str. 129. 27 spričanje n , usp . mrtvačka jačka, jačka lučenja, nadgrobnica... ** pogrebna/sprovodna/posmrtna/pokopna pjesma; naricaljka, tužaljka, tužbalica – Totenklange f (gesungene) [ Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik , Zagreb-Eisenstadt, 1991, str. 643]. Spričanje može biti svjetovno i crkveno, zapravo je to sekvencija (šekvencija) poznata u latinskoj književnosti. S. je bilo dugo vremena dio pogrebne ceremonije gradišćanskih Hrvata. To je bio zadnji ceremonijal u kući pokojnika, prije negoli ga iznesu van. S. je pjevana pjesma (jačka), u kojoj se, kroz usta kantora, pokojnik oprašta od svoje obitelji, bližnjih, rodbine i prijatelja. Zbog toga se s. može shvatiti kao pokojnikove zadnje riječi. U pogledu metrike s. su pisana uglavnom u dva- naestercima s rimovanjem aa bb , a prosječno su imala 10 do 12 kitica, ali je opseg ovisio o kantoru sastavljaču i njegovoj novčanoj naknadi. S. su imala značajke tabua, pa ih nije mnogo sačuvano. Dva su razloga zašto se više ne prakticiraju: prvi prekid u sastavljanju s. je prouzročio režim u II.