Nova Istra

211 Milorad STOJEVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU diviva-liberata. No, teško je reći koliko je to učinjeno iz eruditske pozadine (Pavao Ritter Vitezović), a koliko iz domoljubnih novinsko-političkih pastiša i varijacija efektna i efikasna vokabulara 90-ih godina u Hrvatskoj. Namjera je svakako bila prožimanje sadašnjeg kroz prošlo. S druge strane osnovna preokupacija i nije rat (Domovinski rat), tek je nekoliko pjesama gdje se to izravno nazire, a i one se „gube“ u Rotterovoj pjesničkoj razno- likosti unutar poeme, varijacija različitih poetika. I sam naslov hrvatskoga dijela sugerira tu raznolikost, odnosno gotovo postmodernistički koncept u kome će se raspoznati amplitude raspoloženja, forme i izričajne žestine, a naslov je Hrvatska galer(ij)a, ili: plagijat . Podrazumijeva on (hrvatsku) galeru (galiju), koja može sugerirati kaptaciju i ka- tarzu raznolike provenijencije, potom iščitavamo galeriju , koja na neki način anti- cipira formalnu i „sadržajnu“ ljestvicu Rotterova poetozofskog kruga interesa, a „ ij “ u zagradama [ galer(ij)a ], zajedno s asocijativnim pregibanjima igre riječi vjerojatno daje i lirski subjekt, lirsko ja. Dakle, (hrvatska) galera , galerija i (i) ja – sve u jednome. K tome u naslovu imamo i riječ plagijat , koja se riječ podastire u sličnom kontekstu i u njemačkoj pjesmi Zwischen zwei Kuppeln 24 i dovodi u vezu s citatom i citatno- šću, ali ne samo literarnom, nego biološkom, filozofskom, čak i metafizičkom. Vje- rojatno je pjesnik mislio na neku vrst palimpsesta i reciklaže, na intertekstualnost i slična posmodernistička „inter“-nagnuća, a izravnost možemo pripisati i jezičnoj nepreciznosti i proizvoljnosti ponekad svojstvenoj hrvatskom tisku u Gradišću, ali i autorovu uvjerenju da zbilja nešto prisvaja i kada prerađuje u vlastiti poetski model, ili je i on, kao biće, sličan „proizvodni“ model života. Pjesnički je to izravno izrazio: Sve se križa / sve se spaja / sve u drugom Ja ishaja 25 . Zbog toga bih Rotterovu poemu tumačio i kao oslobađanje od okova prokušanih poetika/„poetika“ koje se dugo u njegovu nacionalnom arealu perpetuiraju na po- jednostavljen i specifičan način, kao kôd „sporazuma“ između „poetološkog“ opre- djeljenja i njegovih mogućnosti, te anticipacije mogućnosti recepcije, što je sadržana već u „poetološkome“. U Rotterovu primjeru, valja uočiti i inzistentnije posizanje za suvremenim po- etskim iskustvima matične književnosti. To je u mnogome pridonijelo receptivnim poteškoćama, budući da se matična književnost poznaje u hrvatskom Gradišću tek u amblematskim imenima i stihovima koji služe uglavnom izvanpjesničkoj pragmi, ali se kroz nju manipulira kao podesan i bezopasan medij. Kada kažem „pragma“, mislim zapravo na naučenu, uhodanu elegantnu korist: ona, pragma, preslaže se po 24 O. c., str. 31. 25 O. c., str. 110.