Nova Istra

209 Milorad STOJEVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU nekim dijelovima znatan je i eliotovski prosede poimanja vremena, života i smr- ti. Naziremo i odjek francuskih prokletih pjesnika i simbolista, nešto manje feno- menologa. Nadrealno i slično viđenje u njemačkom dijelu Croatiae liberate nešto je manje, pa mi i to sugerira kako njemačko samospričanje s naslovom Im Namen des Erlösers! predstavlja neku vrst „uvodničarske“ filozofske podloge poetski aktivnijem hrvatskome dijelu Hrvatska galer(ij)a, ili: plagijat . Osim toga, kroza sve se njemačke pjesme provlači zamjetan metafizički trag, što je na stanovit način„narativni“ ornatus koji ima otkloniti moguće upite o ideji pasti- ša, koji dvojako muči pjesnika – i u filozofskim i u pjesničkim izvedbenim konstruk- tima. S druge strane metafizičnost, hinjena ili nakanjena, naglašava i romantičnu i ekspresivnu fatalnost, što je u imanenciji kasnije „estetike ružnoće“ (: krasota, sva mrtva 19 ), ali i nadrealističke i postnadrealističke angažiranosti. U oba slučaja literarizira se i sam lirski subjekt. Apsurdno je, ali i on, lirski sub- jekt, postaje svoj vlastiti predmet, odnosno, ako polučimo relaciju prema Drugome, on jest Drugo, ali ga to Drugo i određuje i kao lirskoga subjekta, a ne samo kao njegovu antitetsku dopunu, on je i bit i obićenje, da se ričizgovorno poslužim pjesni- kovom sklonošću rječotvorstvu. Doduše lirski je subjekt u filozofskoj i literarnosnoj dvojbi je li to tako, uključuje svakojake filozofske mogućnost: Unter dem Spitzbogen Deiner Beine / besudelt mich nun das rohe Blut / des Hirten lichte Predigt / sengt wie kalte Phosphorglut / mengt mich unter die toten Sünder / damit alles Leben lebend endige / damit mein Leben ni- chts sei / als ein Zitat / und jedes Wort von mir / ein sündenträcht’ges Plagiat 20 . Plagijat je griješan/„griješan“, a stoga je mogućnost da je i lirski subjekt – citat, odnosno da je sve naprosto tek literatura, iako nam onda takva pozicija kao teza baca sasvim drugačije svjetlo na filozofske (poetozofske) izvore njemačkoga dijela poeme Croatia liberata Franca Rottera, to jest skroz nas uranja u postmodernistički um. No, klasično izražavanje autentične poetske ćutilnosti, koja uvijek i nema izvora samo u poetskome nego i životnome, navodi nas na oprez da krenemo tim putem. Dakle je Im Namen des Erlösers! , više negoli u hrvatskome dijelu Croatiae liberate , obraćanje Drugome, koje je istodobno i Ja. To Ja realizira se kroz/putem Drugoga kao antitetski dvojnik u interaktivnom, ali i inverznom djelovanju. Stoga, koliko god lirski subjekt u kontekstu „sadržaja“ bio slab i nemoćan, literarno ima svemo- guću poziciju. S druge strane biće-citat (lirski subjekt) u pojednostavljenoj varijanti postaje model prirode stvaranja i uništavanja, prolaženja kroz ono što su već drugi prošli i ostavili u filozofski zalog lirskom subjektu, pa on postaje svojevrsni replikant 19 O. c., str. 45. 20 O. c., str. 31.