Nova Istra

208 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Milorad STOJEVIĆ zičan, nego zato što je poetski jezik taj kome pripada i koji je iznad elementarnog poimanja jezičnog izražavanja. Pjesnik iz obaju jezičnih svjetova uzima ono što će biti aktivni konstrukt poetskog svijeta i jezika kojim je to iskazano, a ne pasivne da- tosti j ȅ zīkā kojim opslužuje poetozofsku građu. Pogotovo se to odnosi na pjesničku baštinu koja je nastala unutar njemačkoga jezičnog miljea, donekle i francuskog, iz kojih su crpili i oni hrvatski pjesnici (Kranjčević i Matoš, npr.) koji su Rotteru toliki uzori da misli kako ih, doslovno veli, plagira, a sebe (kao osobu) – doduše u jednom složenom filozofskom kompleksu koji se može i drugačije tumačiti – drži također citatom. Njemački dio knjige Croatia liberata interpretativno je važan za recepciju cijele poeme. Oba se dijela, njemački i hrvatski, strukturno-formalno vežu i nadopunjuju, ali se poetološki znatno razlikuju. Dio na njemačkome jeziku stanovita je invokacija i program blizak romantičarskom i ekspresionističkom pogledu na svijet, doduše u globalnim naznakama, jer su tu još, a to vrijedi i za „jezičnost“ i osjećajnost cijele poeme, i snažni odjeci nadrealizma, letrizma, ludizma, moderne poezije uopće, eu- ropske i hrvatske. Nadasve ipak upada u oči distribucija filozofskih stajališta koja referencijalno hoće „namiriti dug“ nakani da se od toga dijela cijela poema Croatia liberata stavi u takav kontekst, posebice onaj hrvatski dio poeme koji je pjesnički ukazljiviji, slobodniji, za gradiščćanskohrvatske poetske prilike neviđen eksperi- ment, interpretativno gotovo neuhvatljiv, osim u naziranju domoljubne, ratne tema- tike, iako je prijeporno i to koliko Rotterovu poemu možemo tumačiti samo s te ra- zine. Rat se samo u nekim pjesmama vidljivije nazire, a ukazljivije je, frazom rečeno, doživljavanje konglomerata i proturječnosti, odnosno povijesnosti, hrvatskoga kom- pleksa, manje onog u Gradišću, uglavnom onoga u staroj domovini. Domovinski je rat rub kojim se čeprka po dilemama vlastita bića zatečenog očekivanjem smrti. Rotter u njemačkome dijelu poeme nudi niz slojeva posthegelijanske filozofije, često i proturječnih, gdjekad iz njih uzima tek patetiku kao „rječnik“ za prihvaćanje i razumijevanje „visokog“ pjesničkog tona. Zbog toga i dolazi do pretapanja poetika na taj način da recimo romantičarska može pripadati, ili elegantno korespondirati s probranim poetozofskim ekspresionističkim zasadama, i obrnuto, a obje poetike svoje točke dodira nalaze u povišenom tonu promišljanja i tumačenja svijeta kroz patetiku, koja nije skroz rigidna, budući da je ona hermeneutička veza nekad i „ne- mogućih varijanti“ mixusa . Zato mora biti receptivno podatljiva i uvjerljiva, mora sugerirati i ono što priskrbljuje samom svojom biti, duboku proživljenost, bila ona istinska ili hinjena, te neskrivenu ogorčenost na rubu prosvjeda protiv sudbine i svi- jeta drugačije načinjena negoli u zamisli lirskoga subjekta opterećenog spoznajnim fenomenima života i smrti. Poetozofska nakana troši u znatnoj mjeri i egzistencijalistički filozofski duh, u