Nova Istra

206 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Milorad STOJEVIĆ profila, zapravo svijesti da ga pjesnički distribuira na njemu najprihvatljiviji i rastro- šan način. Rastrošan, u pozitivnom smislu, ne samo u okviru hrvatskoga pjesništva u Gradišću, negoli i na razinama matične hrvatske poezije. Otuda vjerojatno i ona u Croatii liberati dvojba u kojoj je mjeri sav taj pjesnički posao i dostatno origina- lan. Dakle, stajalište koje ga i poetozofski skroz udaljava od letrističke redukcije narativnog, iako Rotter vrlo stilotvorno rabi i njihova, čak klasična, iskustva kako bi pojačao semantičku, ali i metaforičku bazu svoje ekspresivne pjesničke naracije. Razvidno je kako je Rotter u jednom trenutku shvatio da za njegove nakane nije dostatna samo konkretistička semantička igrivost, nego i izravnost klasičnih po- etika, iako ni one nisu uvijek receptivno podatne, ali ipak bolje priliježu rečenoj pjesničkoj naraciji u koju se Franc Rotter upustio, jer je bila pouzdaniji provodnik konotacija, što su tako smutile neke recipijente. Naime, gradeći naizgled djelo kla- sična oblika, on ga i razara, iako ne može odoljeti da intelektualno ne posumnja u ta- kav pjesnički recept. Stoga je i u tome pomalo „starinski“: misleći da gradi relativno klasično djelo, očito nije svjestan da je konceptualno postmodernist, kao uostalom i poetike koje su mu bile inicijalna podrška. Glede recepcije njegove poeme Croatia liberata , poteškoće su najviše vezane za metodologiju interpretacije, budući da je i rijetkim, bolje rekavši povremenim, kro- ničarima knjigā 14 usvajanje postupaka u Rotterovoj poemi otežano zbog okoštale navike na ustaljen tip pjesnikovanja u hrvatskome Gradišću. Kreće to još od Mate Meršića Miloradića, pjesnika koji je zacijelo dao visoki standard tome pjesništvu na početku prošloga stoljeća, ali su pjesnici poslije njega uglavnom baštinili one poetič- ke odvjetke koji su formalno manje zahtjevni, ili već dosta uigrani, sadržajno (što je ovdje važno) prijemčivi, ponekad, poetski gledano, do banalnosti. Za interpretaciju takve poezije, uglavnom onu „sadržajnu“, nije bilo potrebno neko visoko znanje o pjesništvu i poetikama, povijesnim i suvremenima. Kriterij je uglavnom bio prijemčivost, puka (skroz komunikativna) jednostavnost u obilatoj denotaciji, humornost, ironija, dosjetka, možda i satira, nostalgija za prošlim (iako je ono što je prošlo uglavnom bilo gore od „onoga sadašnjeg“!), moraliziranje, po- tom, ne manje važno: nešto je ipak napisano na hrvatskome jeziku. To posljednje i nije bezazleno budući da je najvažnija recepcijska pretpostavka. Tome je najviše pridonijela politika unutar Austrije i Mađarske, ali i unutar tamošnjih Hrvata. No, gledano s današnjega motrišta, vjerojatno su i oni sami bili uzrok tipovima poezije koju su stvarali, odnosno prihvaćali kao model koji je izvan poetozofskog, a više u društvenim kontekstima na svim razinama, uključujući i onu psihološku. 14 Obično su to proširene vijesti u nacionalnim novinama, bilješka u kalendaru-godišnjaku, ili dužna minutaža u hrvatskom eteru ORF-a (Der Österreichische Rundfunk).