Nova Istra

198 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Mile PEŠORDA IZABRANE PJESME, Martić je već godinama živio u Splitu, ne mogavši u svomu izabranomu gradu izdržati pritisak nevremena i položaj građanina drugoga reda. Vladimir Pavlović (Trebižat, 29. rujna 1935. – 7. prosinca 1996.), učiteljujući na Neretvi, u Kuli Norinskoj, objavljuje u Sarajevu pjesničke knjige ELEGIJA O KRALJU, 1966., VRIJEME VATRE, 1968., i ZAMAK U PLJUSKU, 1972., te IZABRANE PJESME, 1984. Mirko Marjanović (Tramošnica, 1940.) nastupa s romanesknim prvijencem znakovita naslova U IME OCA I SINA, g. 1969., a iste godine pjesnik Stanislav Bašić biva predstavljen svojim GLASNIKOM. (U prijelomnoj godini 1971. sara- jevska je „Svjetlost“ objelodanila moju prvu knjigu ŽIVOT VJEČNI, za koju mi je bila pripala godišnja nagrada izdavača odlukom žirija pod predsjedanjem profesora Midhata Begića u travnju 1972., nakon čega bi izvršen,: ispod pera vešović-nogov- skoga , prvi verbalni politički politički atentat na mene, dogovoren u spomenutomu neomladobosansko-karadžićevskom književnopolitičkom krugu.) Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971., predstavljena je, uz književno-kulturnu manifestaciju ŠIMIĆEVI SUSRETI, koji su pokrenuti u jeku Hrvatskoga proljeća i prvi put održani 30. i 31. svibnja 1970. u Grudama (subota, prvi dan) i Drinovcima (nedjelja, drugi dan) kao povijesni događaj. Ivica Mlivončić, novinar i publicist, dobar poznavatelj kulturnih i političkih prilika u BiH, objavio je u siječnju 2000. u „Slobodnoj Dalmaciji“ i u sarajevskom mjesečniku „Stećak“ (br. 74, str. 9) članak posvećen Sarajevskoj deklaraciji , u kojemu stoji:„ Hrvatsko proljeće je zapljusnulo i Bosnu i Hercegovinu, ali je i ugušeno kao i u Hrvatskoj. Ono je pak u BiH ostavilo neizbrisiv trag objavom u siječnju 1971. godine Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku . Taj kulturno-politički, svakako i povijesni čin hrvatskih pisaca u Sarajevu bio je više od dva desetljeća u čvrstoj ilegali da bi ga tako prekrila prašina zaborava. A Sarajevska deklaracija je preživjela i uz obljetnicu njezine pojave može- mo reći da je skoro na isti način svježa i potrebita, jer se i danas hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi zajedno s hrvatskim narodom prijeti izumiranjem u BiH. Na milenijskom hrvatskom kulturnom prostoru i međunarodna zajednica pridonosi nestajanju s njega hrvatskog autohtonog naroda. (...) Prije trideset godina kao i da- nas Hrvati u BiH bore se da izbjegnu rezervat unitarizma, nekoć jugoslavenskog i velikosrpskog, a danas ‘bosanskog’ u smislu muslimansko-bošnjačkog. (...) Nasiljem nad hrvatskom nacijom i njezinim kulturnim identitetom pokušava se Hrvatima oduzeti pravo na svoj jezik, kulturu, školstvo, kulturno-povijesnu baštinu.“ O našoj sam javnoj izjavi, sastavljenoj u Sarajevu u siječnju 1971., objavljenoj u dnevnim novinama „Vjesniku“, „Politici“ i „Borbi“ 28. siječnja, a u sarajevskomu „Oslobođenju“ dan kasnije, za časopis Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne napisao: „Deklaracijom smo sedmorica nas branili pravo na neometan život i ime,