Nova Istra

189 Milorad NIKČEVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU melanholiji. Mnogi su kao u snu vidjeli i pohodili ovo okovano more i bili zadivljeni veličanstvom brda; neki iskusni strani putnici, rekli su da je ovo najljepši kraj na svijetu, ali mnogi su uza sve divljenje otišli s osjećanjem, da je pejzaž Boke nečovječan. Jer, ovo je irealna, vrhovna samoća, gdje priroda govori primarnom snagom stvaralačkog duha, i ovamo treba da dođe onaj, tko hoće da osjeti njezinu praiskonsku čistoću ili možda da vrati sebi mir, koji je izgubio, nešto od svoje davne, djetinje duše. Tužan je čovjek, jer tako rijetko osjeća pravi glas prirode, a njegova se malenkost vidi u tome, što je i preveć nastojao da prirodu savlada, dopuni i poljepša. Ima dubokog smisla izreka Bernard Shaw-a, da bi svi predjeli izgubili značenje kad bi postali rivijera (...). 17 Boka kotorska u Afirevićevoj pejzažnoj viziji i slici samo je naizgled statična. Ona je u isto vrijeme i personifikacija njegove duše i srca, njegovih dubokih osjećaja i aso- cijacija koje je u njemu ta čudesna priroda izazvala. Priroda kao objekt sagledavanja i opisivanja u njegovom je drugom planu. Osjećaji i dojmovi su, dakle, izraženi već u prvoj, uvodnoj rečenici njegova putopisa. Oni se u njemu javljaju uvijek iznova kad ulazi u taj čudesni predio bokokotorske areike, tog njegova ranog iskona i prostora njegova djetinjstva i mladenaštva. U tom se prostoru osjeća vječna tišina, a u njoj se suputnik osjeća osamljenikom toga čudnog geografskog fenomena i mediteranskog kozmosa. Ti su krajevi poput ljudskoga bića, imaju svoju toplinu, dušu, čari i svoje emocionalne nemire. Sasvim je u pravu Manja Kovačević ustvrdivši da se kod Alfi- revića radi o „...intelektualno i osjećajno dubljim literarnim zahvatima u pejzaž kao inspiraciji, rezultat čega nije vizualna slika prirode, nego psihološka slika umjetniko- va unutrašnjeg svijeta. Tako je Alfirević u svojem putopisu ‘Boka’, u svojem odnosu prema prirodi, zapravo jednostrano razvio intelektualno-psihološku komponentu koju svaki putopisac posjeduje. Dakako da je tim svojim umjetničkim postupkom čitaocu impresionistički užitak u opisima prirode koji pružaju putopisi utemeljeni na vizualnim efektima, no zato mu je ponudio svoja razmišljanja o životu, prirodi kao utočištu osamljenih i tješitelju razočaranih. (...) Putopis ‘Boka’ svojevrsno je svjedočanstvo o Alfirevićevoj umjetničkoj ličnosti. To je ogledalo njegova književnog profila u svim njegovim glavnim crtama. Da je to tako, potvrđuje i poetski dio njegova opusa iz kojega izdvajamo pjesmu ‘Boka’ ne samo kao dokaz Alfirevićeve zaokupljenosti timmotivom nego i kao potvrdu njego- va utvrđenog odnosa prema pejzažu“. 18 17 Odabrane pjesme i proza Frana Alfirevića. (U povodu 50. obljetnice njegove smrti i postavljanja biste na otoku Gospe od Škrpjela, Kotor, 2006., 123.) 18 Maja Kovačević, Obrada pejzaža u književnom djelu ,„Školske novine“, Zagreb, 1974., 93-94.