Nova Istra

187 Milorad NIKČEVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU impresivnih putopisa, kao u tvorevinama: More , Trogir , Boka . Među Alfirevićevim brojnim pjesmama nadahnutima prirodom ističu se More , u kojoj nekom čudnom intuicijom naslućuje sumornost života i svoju smrt, zatim Jesen , Drvored , Ljetna ti- šina , Masline , Ribarski pejzaž , Pokraj mora i mnoge druge. O pejzažu Boke pjevao je i u istoimenoj pjesmi koja je dubokim emocionalnim nitima povezana s njegovim putopisom Boka . Stoga je na ovome mjestu donosimo u cijelosti: I. Ulazim ćutke u njezin tamni dan, i tako je tiho ko na kraju svijeta. brda nad morem što je vječno bez kreta u strašnoj goleti čuvaju njegov san. Ljepotom iskonskom tu duh je okovan, da želje izgubi ko anahoreta, i bludi mutno kroz stoljeća prokleta, Taj večernji kraj je ko velik samostan. Zaboravljen si crni lik starinskog broda, Zalazi sunce na gori nedalekoj, krvavoj kao u davnoj bici nekoj. A kad se oglase zvona preko voda, čini se: duše, preplašene od noći, zovu se, plačuć u velikoj samoći. II. Groblja su blaga ko vrtovi stari. Koračamo pognuti preko pruća. Nosimo ljubav beskrajnu od klonuća. Od nje život primiše sve stvari. Al se vratismo ko slomljeni mornari noseć na licu tamna pregnuća u taj kraj što gasi sva ganuća, da nas sakrije sjenkom poput stvari. U dubokom hladu groblja su blaga. Miris umornosti opaja iz bilja.