Nova Istra

185 Milorad NIKČEVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU putopisu ostvaruje se susret znanstvenog pristupa i njegova osobitog spisateljskog i filološkog dara. U skiciranim bilješkama, dakle, izranjaju pred Milčetićevim i našim očima predjeli čudesnoga mediteranskog krajolika, promatranog pretežito okom znanstvenika, etnologa i etnografa, književnoga kritičara, pa ponekad i darovita povjesničara, arheologa, pisca naratora i kulturologa. O svim tim široko obaviješte- nim disciplinama i pojedinim detaljima iz njih, putopisac kazuje i opisuje obavijesti riječima pisca-naratora. Stoga njegovi putopisni zapisi imaju vrijednost svjedočan- stva o krajevima, naseljima, značajnim kulturnim spomenicima, drevnim starina- ma i ljudima uopće. Putopisac bilježi one detalje, povijesne realije i fakte koji su se tijekom vremena mijenjali ili sasvim nestajali s lica predjelâ i zemlje koju opisuje. Otuda su Milčetićevi putopisi, bez obzira na to što ih pisac žanrovski određuje ve- oma skromno „putopisnim crticama“, u svojoj stvaralačkoj kombinatorici i tipologiji poprimili pouzdane izvore obavijestî, dakle vjernih slika stanja u svome vremenu jer se u njima najprije otkrivaju slojevi civilizacija, poimaju se društvena stanja, poroci, i besporoci, povijesni, etnografski i etnološki opisi obredâ i običajâ, kao i razmjerni ljudski koraci smjene tih civilizacija vremenom i zemljom, koji se stavljaju u središte opisivanja i fokusiranja. Na pojedinim mjestima i u pojedinim segmentima svojih crtica Milčetić opisuje brojne povijesne osobe s kojima se susretao, male ljude, ri- bare i težake, kulturne stvaratelje, aktualne političare, svećenike, učitelje i poslenike ljudskoga duha s kojima je općio, razgovarao, susretao se u bokokotorskoj i cetinj- skoj areici jednoga burnog historijskog vremena, uspona i uznapredovala kulturnog zamaha crnogorske državnosti, koju je personificirao kralj Nikola I. Petrović Njegoš i njegova cetinjska svita okupljena u „odžakliji“ Cetinjskoga dvora. Istina, u pojedi- nim pasažima Milčetićevih putopisnih zabilježaka oslikava se tipičan sredozemni prostor, krajolik koji u pojedinim kratkim segmentima ustupa mjesto lirskom opisu i samo ponekad piščevu emocionalnom iskazu. Ukoliko bismo željeli žanrovski i tipološki razvrstati Milčetićeve putopisne bilješke, bez obzira na to što se u njima uglavnom opisuju krajevi kroz koje putopisac prolazi, prirodu, život naroda, drevni spomenici, povijest i prošlost itd., dakle sve ono što pisac vidi, ono što jest u trenu- cima susretanja relevantno – krajevi i ljudi, ljudi i krajevi (A. G. Matoš), njegovi se putopisni zapisi opiru strogoj podjeli i ukalupljenoj shematskoj klasifikaciji. Ponaj- prije bismo mogli reći da je to opisni putopis jer autorova pozornost nije okrenuta izrazito zbivanjima i vlastitim doživljajima, lirskim pasažima u kojima se projicira autorova emocionalnost. Prije bismo ustvrdili da Milčetić prepričava ono što vidi, saznaje ili doživi, pa bi po tim elementima Milčetićeve putopisne zabilješke pripa- dale nekom pri/povjednom, to jest narativnom žanrovskom putopisu. No, možda bismo bili najbliži istini ako bismo, ipak, naglasili da se Milčetićeve putopisne slike odlikuju i nekim dubljim i složenijim viđenjem poretka i stvari u prošlosti i oko sebe.