Nova Istra

177 Šimun MUSA HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU sadašnjicu, sjedinjujući ih u jedinstvenu viziju“ 6 , riječi su Dubravka Horvatića, a moglo bi se dodati da ta sinteza u bogatstvu svoje zrelosti stoji i kao memento za danas i sutra. Zavjetni kovčeg posljednja je Šegina stihozbirka, objavljena 1999. godine. To je zapravo pohrana pjesničkih svetinja stečenih u zlosilju povijesti, u zipci djetinjstva, zavičaju, ratovima za slobodu, na putu otaca, Bleiburgu i križnom putu, svome putu i putu subraće, dakle, pohrana je to sa zavjetom na vjernost, prisega zrela i odvažna muža, izrečena iskreno, molitveno smireno, „psalmski suzdržano“, što ovu poeziju i čini jakom, upravo biblijski monumentalnom. Taj pjesnikov zavjet na vjernost i očuvanje svetinje, rekoh, nije dan u zanosu, pa- tetično, nema ni pokliča ni jecaja, nego sve teče lagano, sjetno a spokojno, ali uvijek sigurno i odvažno. Od pjesme Meni je ovdje dobro , s početka stihozbirke iz ciklusa Katedrala od vatre , u kojem je pjesnik zagledan u duhovne, vjerske, pjesničke, nacio- nalne, ljudske vrijednosti, preko ciklusa Podignuti Bog , gdje ga vodi izričito religio- zno-socijalni motiv, zatim ciklusa Riječi lagane i čiste u kojem pjeva zavičajnim slika- ma proljeća, kamenih kuća, cvijeća, drveća, smokve, gušterice i cikavice , nakon čega dolazi odjeljak Stanje duša s pjesmama punim iskrena domoljublja i čovjekoljublja te, na koncu, do ciklusa Zid boli u kojem se javljaju pjesme s temom Domovinskoga rata, pjesme pune boli, iskrena doživljaja, duboko ganutljive i prepune smrtne jeze, očituje se kontinuiran tijek koji ima, zapravo, izvorište već u stihozbirci Stojna kuća , iz osamdesetih godina, od kada dosljedno i ustrajno, a poetski uspješno, gradi poe- tiku osobite i osebujne, zavičajno motivirane poezije u kojoj se pjesnik zavjetovao na vjernost svojoj zemlji, čovjeku i svome Bogu. Cjelokupan Šegin opus zavičajno je motiviran, obitava u sjetnoj glazbi što teče blago u tišini i ta kantilena besprekidno priziva, budi i drži stojnu kuću s nadom da se ne ugasi njezina riječ. Premda je Šegina preokupacija sudbina hrvatskoga čovjeka na povijesnom putu, fatum njegovih progonstava i povrataka, uzleta i padova, a što se vidi i u spomenu- tim stihovima, on, također, sa zebnjom u duši piše i poeziju koja otkriva novu opas- nost od pozitivističko-mehanicističke pomame što razdire prirodni sklad ( Vrijeme letjelica ). Njegova pjesnička slika kao detalj, čitava pjesma pa i cjelokupni mu pjesnički opus nastaju u zgusnuću metafora lišenih svake kićenosti i tereta obilja. Pjesma je plod jednostavne, svježe, jedre riječi koja žubori zavičajnom prirodnošću i koja se uzvisuje u blagdan ljepote i istine. Dakle, ova riječ prirodno skladna i čedna, puna i jasna, oplemenjuje, prozračuje i svojom izvornošću snaži suvremeno pjesništvo, a 6 HORVATIĆ, D. (1994.), Proslov , Krešimir Šego, Svijeća pod križem , Mostar, str. 9.