Nova Istra

176 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Šimun MUSA oćutjeti jauk srušena zvona, u zavežljaju nositi godine, povijest, u mrtvom se domu naći. Onaj koji bi htio razumjeti tvoj san treba kroz tvoje gradove proći, njihove kuće, trgove, ulice, Baščansku ploču i njezina pismena pročitati, među stećcima osluhnuti jezik, listati stranice ljetopisa, liznuti njihovu vatru, ući u crkvu, prisloniti lice uz kamen u kojem se patnja zrcali prenijeta iz raspela, iz duše onoga što pod križem kleči. Onaj koji bi htio ući u tvoj san treba proći kroz Bleiburg u kolonama što nikada nisu završile svoj put, osim u šutnji, nagnuti se nad svako srce rasuto na kontinentima, u zemljama, i razumjet će njihovu trpnju ustrajnost snivača. (Onaj koji bi htio razumjeti) „Zato sadašnji tamni ponori nisu ni hrvatsko ni kršćansko nepomično sidrište, nego su oni već sada blistavo iskrište za nove krjesove i letove. Iz tamnih ponora do vedrih obzora. Iz smrtnog klonuća do životnog uskrsnuća“, kaže J. Bubalo, vrstan poznavalac Šegine poezije. Ono što je stvorio „narodni genij“, što je, dakle, u narodu poniklo, ne može se uništiti. Iz tisućljetnoga hrvatskoga nokturna izrasta vizija novog života koja treperi u Hrvatskoj pjesmi . Ta pjesma, zasnovana na gorčini prošlosti, krvlju i suzama hra- njena, ne će se zaboraviti jer pristiže iz glasa cijelog svijeta, iz srca svoje djece rasute slijevajući se u srce jednog blagog naroda koji strpljivo i ustrajno podnosi ožiljke vremena. „Onog (naroda) što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu“, veli pjesnik Koroman. Zbirka lirike Hrvatska tišina „sažima nacionalno povijesno iskustvo i strahotnu