Nova Istra

175 Šimun MUSA HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU u Mostaru u crkvi svetoga Petra i Pavla. Onaj što sastavlja raspelo, skuplja njegove dijelove iz ruševina i pepela i liječi rane također je ranjavan, bez noge i ruke i probodena srca. U Hrvatskoj si, Kriste, ponajbolje osjetio kako ubija raketa, kako gore sela, razaraju se gradovi. I kako je potrebno Uskrsnuće. (Krist u Hrvatskoj) U ovim pjesmama ne odzvanja revolucionarni bunt ni osvetnički poklič, nego je pjesnički glas sleđen stravom, prožet dubokom boli u suživljenju s općim fatumom. Pjesnik je znak križa prihvatio kao etički putokaz, ali i kao spasonosnu nadu koja obećava izbavljenje. Svoju pobjedu on vidi u dobroti, u svojim zapisima i činima: Znakovi u kojima opstojiš trajniji su od onih koji ih lome i raznose koji ih brišu i spaljuju i dublji su nego uništenje može dosegnuti. (Znakovi u kojima opstojiš) Ova poezija svojom sugestivnošću plijeni čitatelja, opominje i upozorava na pam- ćenje simbola koji daju nadu; ona ukazuje na povijesnu odgovornost pojedinca i kolektiva zagledanih u grobove, ali i zakletih ustrajnih snivača boljega svijeta: Onaj koji bi htio razumjeti svoj san treba kroz tvoju javu proći, zepsti uz plamen svijeće u prozoru,