Nova Istra

174 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Šimun MUSA ---------------- Dabogda, čiko. U zemlji Hrvata. Dabogda! (Dabogda, Ivan Tolj ) Ovdje je pjesnik i suputnik i supatnik kolektivne tragedije, on se snažno i odlučno suprotstavlja destrukciji, zlu i to čini nadmoćnošću pjesničkoga glasa koji potiče, hrabri, krijepi i pronalazi nadu. Izmirenje čovjekovo u veličajnosti praštanja! Od- mah s početka zbirke prostire se suzna dolina prognanih, na neputine reče pjesnik, okrenutih, koji koračaju u nepovijest . U ovim se pjesmama izgubio svaki trag krjepkosti, nestalo je zanosa što ga je u prijašnjim zbirkama rasplamsavao iskonski sklad prirode i čovjeka, zamro je opti- mizam koga u ovog pjesnika i nije bilo na pretek, a strah, bol i smrt postali su okvir čovjekove sudbine. Šegina je poezija od samog početka u sjetnu tonu, gdje smrt svojim krilima stalno dodiruje život, u raznim vidovima i različitim dometima kobi, ali nasuprot svim nevoljama diže se spasonosna energija koju emanira stojna kuća štiteći svoj narod. I sam zatečen u ratnoj stupici i svjestan presudnog trenutka, svjestan svoje od- govornosti u ovoj drami, pjesnik pristaje biti suživljenim svjedokom otpora svakom zlu, štoviše, kao istinski subjekt proživljava katarzu i to posve sjedinjeno s narodom u veličini povijesnog čina. Bez domoljubnih zaziva i isforsirane patetike pjesnik otvara prostore smrti, pokazuje ubijenu djecu, srušena svetišta, pusta ognjišta, od- lazak u ništavilo. Kuća, zemlja, zavičaj i narod i ovdje su temeljnim motivom, značenjskim i moral- nim određenjem, nadahnućem i utočištem pjesnikovim. Na žalost, ta znamenja do- življavamo u optici bleiburških stradanja, u povijesti progonstva, u besanici i strepnji , u krvi i mukama križnoga puta. Ali, nakon svega, s nadom u uskrsnuće: Nigdje kao u Hrvatskoj nisi toliko puta iznova izmučen. Ostao si bez noge, komadić granate prošao ti je kroz srce, slomili su ti ruku, prebili rebra, cijeli dan gorio si