Nova Istra

160 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Zoltán MEDVE egzila, ali iz perspektive svoje bivše inkluzivnosti te se u sadašnjem odnosu prema Jugoslaviji naslanja na prošlost. Tolnai može sačuvati svoj identiet čak i u promije- njenim kulturnim okolnostima, a Ugrešićeva nastoji sačuvati svoju kulturu u promi- jenjenim okolnostima svoga identiteta. U romanu Muzej bezuvjetne predaje autorica„ženskoga pisma” piše poseban auto- refleksivan autobiografski esej-roman na intiman način, u prvome licu jednine, kao i u Ministarstvu boli . U prethodnom se romanu bavi pamćenjem, ulogama predmeta iz virtualnih i realnih muzeja prošlosti, pitanjima vrijednosti autobiografije i druš- tvene, političke zabrane te stalno razmišlja o životu u emigraciji – što je, kao općenit ljudski osjećaj, poznato Mađarima prije svega iz vremena emigracije poslije mađar- ske revolucije 1956. godine. Naravno, u Hrvatskoj se knjiga interpretira na sasvim drukčiji način i u širemu, Mađarima pomalo stranom, kulturološko-umjetničkom kontekstu. 7 Ministarstvo boli obrađuje istu, Mađarima poznatu, temu na blaži na- čin, s malo mirenja sa situacijom – „beletristička poetika“ i pojavljivanje autoričine svakodnevice te moguće fikcije mađarskom čitatelju knjigu ne čine samo izvješćem o „izgubljenom identitetu“ nego i zanimljivim štivom lijepe književnosti. Nostalgija Jergovićeva Sarajevskog Marlbora takozvana je simulakralna nostalgija (Oraić Tolić): reflektivna, osobna, neizlječiva. Čežnja je to za izgubljenom i cjelovi- tom stvarnosti, koju autor zamjenjuje s posebnom, nadrealističnom, a ipak najreali- stičnijom realnošću rata. Jergovićev stav ili, bolje rečeno, osjećaj prema događajima koji izazivaju novele, mađarskim čitateljima poznat je iz cijele mađarske povijesti, iz neuspješnih sudjelovanja u ratovima i iskustava raznih pobuna, a zadnje neuspjele protiv sovjetskog sustava 1956. godine, pa su tako i recepcije Sarajevskog Marlbora bile pogodne. Tome u prilog ide činjenica da je o Sarajevskom Marlboru objavljen najveći broj kritika u Mađarskoj. Svi tekstovi o toj knjizi ističu dvije rečenice iz no- vele Biblioteka : „U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spa- kirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno.” 8 Drugi, u svakom tekstu citiran dio, iz njegove je novele o čuvenoj i u ratu uništenoj sarajevskoj knjižnici: „nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala”. Većina mađarskih recenzenata pozornost čitatelja skreće i na razne mentalitete koji postoje jedan pokraj drugog, pomoću kojih autor opisuje šarene – a u dubini ne baš tako mirne – mikrosvjetove jednoga područja. 7 V. npr. analizu Vladimira Bitija pod naslovom„Rasuta bašćina“ u knjizi Doba svjedočenja . 8 Spajanje pamćenja s torbama stalno se pojavljuje gotovo u svim poslijeratnim knjigama i tekstovi- ma D. Ugrešić; stranim čitateljima to tako postaje stanovitim motivom suvremene hrvatske knji- ževnosti.