Nova Istra

156 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Jelena LUŽINA Tomić, Drago Glamuzina, Goran Kalođera... Prevedeni je niz eminetnih hrvatskih pjesnika, od Matoša (kojega su prevodili još Gane Todorovski i Aco Šopov) do Če- geca, Stojića, Ostija, Biletića, Zvonka Makovića... Prevođena je i dramska/teatro- loška literatura: čak šest Držićevih komedija i pastorala (knjiga koja je 2009. godine dobila DHK-ovu nagradu „Davidias“), niz Šnajderovih drama, Krleža, cijela jedna antologija nove hrvatske drame, po jedna teorijska/teatrološka knjiga Petra Selema i Vjerana Zuppe. Prevedeni su Žmegačevi i Paićevi eseji, nešto filmološke literature, čak i poznata Devideova haiku antologija (s hrvatskoga, ne s japanskog!)... Ove je knjige prevodilo/prevelo dvadesetak različitih prevoditelja i prevoditeljica. Budući da sam i sama jedna od njih, možda se ne bih smjela upuštati u ocjenjivanje njihovih uradaka. Svejedno, dužna sam najprije konstatirati kako je uistinu teško povjerovati da se – i to samo tijekom posljednjih dvanaestak-petnaestak godina u Makedoniji odjednom našlo čak dvadesetak prevoditelja i prevoditeljica koji u cije- losti ispunjaju ona dva najelementarnija preduvjeta prevoditeljskog zanata: a) jed- nakom perfekcijom vladaju jezikom s kojeg prevode, ali i jezikom na koji prevode, b) jednako dobro razumiju i hrvatski i makedonski književni, ali i kulturni kontekst, te prevođeni tekst mogu adekvatno i bez većih šteta„prebaciti“ iz jednog u drugi, omo- gućivši mu da i izvan svoga „nativnog“ jezika opstane kao književno umjetničko djelo (rekli bi fenomenolozi), odnosno kao umjetnost riječi , kako je govorila Zagrebačka stilistička škola. Da stvari s „prebacivanjem“ hrvatskih književnih umjetničkih djela u makedonsku ćirilicu baš i ne stoje najbolje, svjedoče mnogobrojni primjeri koje, barem u ovoj prilici, ne namjeravam citirati ili komentirati. Jer nije pristojno. Prepričat ću samo anegdotalne „posljedice“ vezane uz makedonski prijevod Baretićeva romana „ Osmi povjerenik “, objavljenog u Skopju 2005. godine. Od tada – što znači: cijelih deset godina – pri gotovo svakom razgovoru s hrvatskim piscem kojega bi bilo dobro prevesti, ili s hrvatskim izdavačem s kojim pregovaram o ustupanju autorskih prava, uvijek slušam isto zloguko upozorenje: „Samo neka ne bude kao s Baretićem!“ U početku sam ignorirala tu famu oko Baretića, odlučivši da ne primam k srcu ko- mentare ljudi koji ne znaju jezik prijevoda. Nisam, eto, vjerovala da se makedonska prevoditeljska fela proslavila upravo njime. A onda sam, prije nekoliko godina, ipak odlučila uzeti u ruke i taj „famozni“ pri- jevod„ Osmog povjerenika “. I već na prvim stranicama sa zaprepaštenjem konstatirala kako uopće ne razumijem što čitam... A nije da ne znam jezik prijevoda. Pače, znam i jezik originala. „ Google translation service “ – kako to gordo zvuči!