Nova Istra

155 Jelena LUŽINA HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU na Gane Todorovskog, Georgija Staleva, Ace Šopova...? Tko su, uopće, svi ti novi makedonski prevoditelji s hrvatskoga, kako su se te gdje su se izvještili do mjere da se kompetentno mogu nositi s Krležinim„Povratkom Filipa Latinovicza“, paklenim govorom Držićevih protagonista ili hiperironijskim kontekstom/podtekstom Bare- tićevih, Tomićevih i čijih sve ne romana? I tako redom. Budući da je prvo među ovim ozbiljnim pitanjima odnosi na bit same pojave – na- ime, na pomalo tajanstvene razloge evidentnog rasta makedonskog prevoditeljskog i izdavačkog interesa za suvremenu hrvatsku književnost – valjalo bi se najprije po- zabaviti njime. I odgovoriti nimalo romantičnom konstatacijom kako taj interes nije primarno književni (ili kulturološki), već je naprosto poticajni . Naime, nakon posljed- njeg „velikog proširenja“ 2004. godine, kad je Europa dobila čak deset novih članica, namnožile su se svakovrsne europske zaklade i agencije koje, pored ostalog, potiču i kulturnu komunikaciju među zemljama članicama. Jedan od važnih oblika takve raz- mjene je i prevođenje književnih djela. Izdavači iz svih europskih zemalja munjevito su prepoznali stvarne potencijale ove velike književne razmjene. Poticaji namijenjeni književnom prevodilaštvu bili su iznimno zanimljivi. I još su uvijek takvi. U Euro- pi je, danas, daleko isplativije/unosnije biti prevoditelj nego pisac. Zašto? Zato jer će, prevodeći knjigu od 250 stranica, prevoditelj zaraditi oko 3.000 eura (dobro, dio tog iznosa najčešće će „ispod stola tutnuti“ svome izdavaču, takva su nepisana pravila igre). Dok će pisac, ako bude imao sreće, za ustupanje autorskih prava za prijevod iste te knjige utržiti kojih 600 eura. Dobro, možda i kojih osam stotina. Nakladnici svih zemalja ujedinili su se u borbi za prevoditeljske poticaje i žesto- ko se bore za njih. Za promičbu i plasman knjiga koje će potom objaviti ne bore se ni približno tako. Ima knjiga – kvalitetnih, važnih, zanimljivih, potpisanih respek- tivnim autorskim imenima, ponekad čak i posve pristojno prevedenih – koje se, nakon tiskanja, prodaju u posve zanemarivom broju primjeraka. A potom se posve zaborave. Poticaji se znaju dobivati i izravno, od država čijim književnostima pripadaju prevođeni pisci. Hrvatska ih daje prilično i izdašno. Jest, oni su daleko manji od eu- ropskih, ali su uvijek dostatni da izdavač njima pokrije troškove pripreme i tiskanja knjige. Ostalo je šutnja, veli nesretni danski kraljević Hamlet. Prema podatcima izlučenim iz glavnoga kataloga skopske Nacionalne i sveuči- lišne biblioteke, tijekom posljednjih dvanaestak-petnaestak godina u Makedoniji je objavljeno gotovo 160 knjiga hrvatskih autora: poetskih, proznih, dramskih, za djecu i odrasle, pripovjedačkih i esejističkih, filozofskih i enigmatskih, svakakvih. Prevedeni su, po nekoliko puta, Slavenka Drakulić, Vedrana Rudan, Dubravka Ugrešić, Renato Baretić, Robert Perišić, Sibila Petlevski, Miljenko Jergović, Ante