Nova Istra

149 Jelena LUŽINA HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU se proizvoljnim„adaptacijama“ pisama/azbuka susjednih ćiriličkih tradicija, jezika i država. Apsurdna je, ali i dirljiva činjenica da se narod čiji su sveci-prosvjetitelji Ćiril i Metod stvorili prvo slavensko pismo glagoljicu – a njihovi su joj učenici pridodali još i ćirilicu, drugo po redu slavensko pismo – te zapravo opismenili vascijeli slaven- ski svijet, da se upravo taj narod za svoje elementarno pravo na vlastito pismo i vlas- titi jezik uspio izboriti posljednji od svih Slavena i da se to najposlije dogodilo pred samo sedamdesetak godina! Da, makedonska je ćirilica – ova koja se koristi i danas – službenim makedonskim pismom postala prije samo sedamdesetak godina! „Oj, Makedonijo, sa sudbinom periferije“ – veli u jednom svom stihu kronično ironični Gane Todorovski, jedan od najvećih pjesnika cijele makedonske književnosti, dugo- godišnji profesor suvremene hrvatske književnosti na Skopskom sveučilištu, uporni i apsolutno superiorni prevoditelj najboljih hrvatskih pisaca i knjiga. Najbolji make- donski prevoditelj s hrvatskoga do dandanas. Znalac koji, dok je tekstove hrvatskih pisaca ispisivao makedonskom ćirilicom, te silne tekstove nije samo transponirao u drugi jezik, već ih je sustavno ugrađivao u kontekst cijele jedne kulture. Susretljivi knjižničari skopske Nacionalne i sveučilšne biblioteke, koji su mi po- magali pri pronalaženju i selektiranju podataka o makedonskim prijevodima hr- vatskih autora, u jednom su trenutku zaključili kako je – izgleda – marljivi Gane Todorovski na makedonski jezik preveo barem toliko hrvatskih knjiga, tekstova ili pjesma koliko su, ukupno, preveli svi ostali makedonski pevoditelji s hrvatskoga. Sklona sam, međutim, tvrditi (čak i dokazati!) kako je – ne samo u kumulativnom smislu – Todorovski zapravo preveo više nego svi ti „ostali“. Što to, uopće, znači? Znači, najprije to, da je Todorovski, osim što je bio prokleto dobar pjesnik i više nego ozbiljan/odgovoran filolog (vrstan znalac nekoliko jezika), istovremeno bio i književni perfekcionist, ali i radoholičar. Njemu je prevođenje bilo više od profesije – bilo mu je izazov. Štoviše, bila mu je to strast! Naime, Todorovski nije prevodio „iz jezika“ (onako kako to, poglavito danas, čini najveći broj prevoditelja i kvaziprevoditelja koji se zabrinjavajuće umnožavaju), već – rekla bih – „iz kulture“. Nije prevodio samo značenja pojedinih riječi ili sintagmi, već je svim silama nastojao „uhvatiti“ i u makedonski jezik „prenijeti“ ono što stoji „oko“ ili „iza“ riječi, sintagmi, teksta kao cjeline. Književna teorija i teorija prevođenja to„oko“ ili „iza“ definiraju kao kontekst . Teorijska dramaturgija koristi izravniji pojam: podtekst . Valjda je, danas, već svakom„najobičnijem“ čitatelju bjelodano jasno kako autentično značenje svakog tek- sta jest uvjetovano/determinirano njegovim kontekstom, kontekstom koji ga zapravo artikulira. Značenje svake riječi, čak i svakog interpunkcijskog znaka, proizvod je kon- teksta u kojega su ta riječ i taj znak„umetnuti“, konteksta iz kojeg„proizlaze“. Prevodi- telj koji ne razumije kontekst nije prevoditelj već poluhumanoidna inačica onoga što se u računalnimprogramima zove„ Google translation service “ („ instantly translates text and