Nova Istra

148 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Jelena LUŽINA gordijski čvor koji se desetljećima nemilice zapetljavao i zapetljavao, još je uvijek u iščekivanju kakvog-takvog raspletanja, po mogućnosti sretnijeg. U prvoj Jugoslaviji ovo komplicirano političko pitanje bilo je „apsolvirano“ na klasičan balkanski način: argumentima sile. U praksi, naime u procesu jugoslavenskog ujedinjenja iz godine 1918., makedonski je teritorij u priču uvršten kao srpski „po definiciji“: imenovan je Južna Srbija, Makedonci su obnoć prekršteni u Južnosrbijance, makedonska povi- jest prigodno je „redizajnirana“, a makedonski jezik detaširan u sferu čiste privatno- sti (samo za kućnu upotrebu). Desetak godina kasnije (1929.), nakon što se konsta- tiralo da stvari s državom baš i ne idu kako bi trebalo, Kraljevina SHS preko noći je uvela diktaturu kao oblik vladanja i na brzinu je teritorijalno prepakirana prema slavnom banovinskom modelu, pri čemu je svaka od teritorijalnih jedinica, banovi- na, imenovana po dominantnoj joj rijeci. Pa je, recimo, Hrvatska postala „Savska“ (banovina) a Makedonci su postali „Vardarci“, naime žitelji Vardarske banovine. Goran Stefanovski, vrsni makedonski pisac s engleskom adresom, u sjajnoj se dra- mi „Divlje meso“ (1980.) poigrava, pored ostalog, i ovim delikatnim tematom, te jednom od protagonista dopisuje dvije-tri izravne, britko-gorke replike o bizarnom identitetskom statusu zemlje u kojoj je svima naloženo da misle, postupaju i govore – vardarskobanovinski. Kad god su se na Balkanu dijelile karte – a dijelile su se često i svakakvim povodi- ma – Makedoniju su zapadali sami okrajci, prazni punti , rekli bi igrači briškule i treše- ta . Narodnosni status Makedoncima je priznat tek na avnojskom zasjedanju u Jajcu 1943. godine, a država im je, kao jedna od ravnopravnih konstitutivnih jedinica druge Jugoslavije, formalno-pravno ustanovljena i potvrđena nekih devet mjeseci kasnije, 2. kolovoza 1944., na blagdan Svetoga Ilije, na zasjedanju održanom u samostanu/ma- nastiru koji se danas nalazi u Republici Srbiji. Makedonci su odmah, doslovce istoga dana, krenuli u stvaranje ključnih državnih institucija, za što je jedan od prioriteta bilo i otvaranje kompliciranog procesa normiranja/standardizacije makedonskoga književnog jezika. Jedva devetak mjeseci kasnije, u svibnju i lipnju 1945. godine, ofi- cijalizirani su: inicijalna makedonska azbuka, prvi makedonski pravopis i gramatika makedonskoga književnog jezika. Time je književni makedonski jezik dobio sve prav- ne i lingvističke argumente na kojima se imao temeljiti njegov daljnji razvoj. Simbološke implikacije ovih činjenica prilično su emotivne, u najmanju ruku. Za zemlju koja je netom izlazila iz još jednoga od svojih povijesnih ratova, zemlju koja je ujesen 1944. godine sve svoje intelektualce humanističke profilacije mogla nabrojiti po imenu, a pisce već prstima jedne jedine ruke, bili su to herojski iskoraci od devet milja. Razumije se, makedonski pisci pisali su i prije nego im je jezik normiran/stan- dardiziran te promaknut u službeni, državni i književni. Pisali su, naravno, zavičaj- nim svojim govorima, a stihove i proze zapisivali su – posve intuitivno – ispomažući