Nova Istra

150 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Jelena LUŽINA web pages... “ – stoji u priručnoj eksplikaciji). Svi mi znamo kako ovakve instantly op- cije funkcioniraju u zbilji, te smo se zacijelo često susretali s njihovim humorističkim, grotesknim, najčešće tragikomičnim rezultatima.A susrećemo se, nažalost, s njima sve češće. Čak i u književnim prijevodima koji se, navodno, smatraju„ozbiljnima“. Gane Todorovski pripadao je generaciji koja se teško nosila s računalnim novota- rijama pa se njima, uglavnom, jedva i koristila. Koliko znam, njegove su rukopisne ili strojopisne materijale u elektronski format prepisivali neki drugi ljudi. Prevoditelji njegova vremena i – osobito – njegova soja stihove su prevodili polako i promišljeno, nastojeći proniknuti ne samo u njihov metaforički/tajnoviti podtekst , već i svladati sve „piruete“ njihove forme (ritam, metar, rima...) koju, dakako, autor nije odabrao slučajno već se dobrahno namučio njome. Nadmudriti svaku od zamki svakog od stihova koje valja prepjevati na drugi jezik, a pritom još biti/ostati kreativan, te pre- vedenome stihu omogućiti da uistinu zazvuči kao stih (kao umjetnost riječi ) – e, to se, sigurna sam, uistinu ne postiže instantly . Pripremajući se za pisanje ovoga teksta, nanovo sam pregledala prepjeve nekoli- cine hrvatskih pjesnika kojima se Gane Todorovski bavio desetljećima, do kraja svo- ga života. Inače je, valja podsejtiti, s hrvatskoga prevodio dulje od pedeset godina, još od sredine pedesetih, da bi već u ranim šezdesetima objavio integralni prijevod kultnoga Mažuranićeva epa „Smrt Smail-age Čengića“ (1964.), dopunjen iscrpnim predgovorom i opsežnim rječnikom manje poznatih pojmova. Prelistala sam, ovih dana, taj prijevod ne bih li još jednom provjerila svoj davnašnji dojam o njegovoj iz- vrsnosti, te shvatila kako je taj dojam, danas, još intenzivniji od prvotnoga, stečenog prije gotovo četvrtine stoljeća kad sam„Smail-agu“ na makedonskom čitala prvi put. Obično se misli kako se prijevodi ovakvih književnih kapitalaca moraju ponavljati/ obnavljati svakih tridesetak ili pedesetak godina, kako bi slijedili prirodni razvoj je- zika. Ali se ovo uvriježeno mišljenje zasigurno ne odnosi na prijevode najboljih knji- ževnih profesionalaca iza kojih – što nipošto nije nevažno – stoji i zavidna autorska bio-bibliografija. Jer i prijevod je, zaboga, autorsko djelo prve kategorije! Kad go- vorimo o Todorovskom i o njegovim prepjevima hrvatskih pjesnika, sa sigurnošću mogu posvjedočiti kako svaki od njih, koliko god godine prolazile, samo dobiva na značenju i na ljepoti. Mažuranićev je „Smail-aga“ tek jedan od eklatantnih dokaza. Todorovski je sastavio i minuciozno preveo niz opsežnih izbora knjiga hrvatskih pjesnika prema kojima je, najvjerojatnije, njegovao posebne sklonosti. Svakoj je od tih knjiga napisao i iscrpan predgovor ili pogovor u kojemu je nastojao ukazati na poetičke/stilske karakteristike njihovih protagonista: Nazora (1969.), Gorana Ko- vačića (1978.), Kranjčevića (1979.), Krleže (1979.), Kaštelana (1989.)... Otvarajući nasumce knjigu ovoga posljednjeg (makedonski joj je naslov „Raskrileniot pejač“ ) , nenadano sam se suočila s prijevodom prastare Kaštelanove pjesme „ Volio bih da