Nova Istra

144 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Antun LUČIĆ „Zaustavio buru stari zid, nitko mu nije rekao hvala; (...) Zaboravljen zid u vrhu bašče otkrio grudi prema jugu. (...) Paučina, mahovina i lišaj sjedinjeni u zidu starom...“ Zid dakle nije tek štit, ili zid po sebi nego stari zid kojemu se ne zahvaljuju ni ljudi ni životinje ni biljke. Uvezuje ga jedino zaboravnost ljudi prema njemu, ali i lakoća od svega, paučinasto nešto što se sjedinjuje s njim. Povratak, otisnuće u baštinu svojevrsni je način da se zadobije „blagdanski na- pitak“, kakav je i naslov istoimene pjesme Janka Bubala uvrštene u antologiju Bre- viarium poeticum . U njoj gnomski i proročki ističe: „Izvor se nikada ne pita kamo otječe / gdje li uvire. Samo neka se izvire / neka se teče.“ Napitak, nikako svečarski, pjenušavi, kao akustično rijeka Vrbas, nego je ferment, pomoć u premošćivanju sa svjetovnoga ambijenta u samu vlastitost. Svi oni koji se otiskuju ili imaju smjelosti poduzeti propanj u drugost, beskraj, sfere atmosfere, bit će bjegunci, pribjezi iz za- tečenih prilika. „Napitak nam je svima potreban jer prijelaz je blagdanski težak, naporan: putovi su uvijek zasuti bjeguncima kad se s ovoga svijeta u svoju nutrinu putuje.“ U alegoričnom i tvarnom pogledu baština je sidrište i vino. U tom smislu Bubalo nudi naslov Prema sidrištu , ukazujući na susprezanje od tuđinskih utjecaja. „Što se sada čudimo da, od početka do kraja, tuđim svatovima vino dolijevamo.“ Pojam otisnuće ne odnosi se samo na pojedinačnost već je ulazak pod koprenu tradicije s više strana i više smjerova. Značenje se može potražiti i kao otisnuće leđi- ma, po hrptu, ako se i ovako skrbi o baštini. Prilazak baštini je kreativna zauzetost, a ne oponašanje putem navođenja. Pola- zni tekstovi iz baštine osnova su za odnošaj kojim se ne tumači isti niti se raščlanjuje nekim interpretativnim postupkom, već se samo postiže nov kontekst s proširenom