Nova Istra

145 Antun LUČIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU semantičkom osobitošću. Takvo prenošenje značenja, kao i njegovo preoblikovanje, reanimacija, u neku ruku i „posudba“ prethodnih sadržaja, uvjerava pratitelja knji- ževnosti u tajnovit smisleni planetarij unutar jezika. 7. Baština je unekoliko razmažena, želi stvaraoca ili odmah ili na postajama da ga do- hvati, samo za sebe. Ona je ponekad poput ljubavnice, iziskuje pozornost i vrijeme koje nemaš, a želiš joj ga darovati. Zato joj se na mahove i bez borbe pokoravaš. A riječi su potreba da se izrazimo Schillerovim riječima,„tamo gdje prestaju riječi, pre- staje i život“. A baština je to što jest kad odlazi i kad sebi dolazi. Ona nije budućnost bez broja, bb , ali futuristički gledajući i dalje će se uviđati stanovita razina teže pro- bijajućeg iz davnine, a lako prihvaćanje pomodnoga. I kad se poslužimo mišlju Ante Stamaća da smo „djeca razorenoga latiniteta“, nismo neskloni poistovjetiti sam lati- nitet s baštinom. Slično je i sa svećeničkim životom, srce njegova života je razgovor s Gospodinom, u kontinuitetu je određen trojno kroz odavnuća, zateknuća i dojduća. S baštinom je bliska violina, ne kao instrument po sebi nego u razlici prema dru- gim glazbalima. Od žičanih instrumenata violina je znatno zanemarena pa joj treba vratiti prisutnost, navoditi na bliži sklad u svijetu. Pitanja otisnuća u baštinu ujedno su i „violinijska“ pitanja semantizacije, selekcioniranja književnih vrsnoća po susjed- stvu. One se ovdje, dakako, osvjetljavaju filološkim, fenomenološkim, filozofskim i strukturalističkim zahvatima. Svojevrsni pastiš u ovodobnom književnom životu usmjeruje se prema baštini i time obnavlja, iznova uporabljuje sastavnice iz dostupne stečevine. Po takvoj poetici teme se kroz pastiš zadržavaju, a mijenjaju se samo načini, inačice i slijed kojima se one obrađuju. Pisanoj baštini ne može se pripisati stroga nepokretnost. Zašto bi, uostalom, i postojalo njezino tvrdičenje, utrpavanje u monolitnost, u jobovsku nakupinu kojom se stvara monobaština? Znajući da ōsmós znači utiskivanje, guranje tj. sposobnost miješanja rastopina kroz tanku površ, čini se u osmozi je čuvanje. Osmotski pristup baštini spašava je od skliznuća u samodostatnost. Po otvorenosti svijetu, s izvora pa naovamo, baštinsko se promiče u osmotsko. U spletu tradiranja dugoročno nikako ne odgovara da tečevina biva jednobaština jer organski živi u gibljivosti. I dok se nameće problem pripadanja, a ne toliko življenja, rekreiranja kulture, teškoće na- staju više s kolektivnim negoli pojedinačnim. Hoće li se onda pojedini osokoliti i uzviknuti: O, pojedinačno u baštini! Zar se tobom ne brani baštinski stav? A ostalo, sve da se utače u kolektivno, nerijetko se promakne i u skandiranje. Starinske teme i stilovi pomlađuju se, a stilizirane riječi koriste za modernistič- ki re-prezent. U otežavajućim okolnostima postmodernizma nastaju svako malo i