Nova Istra

143 Antun LUČIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU pokličem zalaže Kranjčevićeva pjesma Naš čovo; pitanje zadržavanja stijega otvara se dramatizaciji ili scenariju, iznjedrenom iz dijaloga pjesme. Kako god su baštinu mnogi skloni uskratiti, odmijenili, preobličiti je samo u svo- je sudište, ali treba kopča između baštine i modernističkih nastojanja, Bašćanska ploča traži i našla je poemu o sebi, našla je u izvrsnoj Bašćanskoj ploči Mile Pešorde. Kao nikako zamrznuto stanje, baština je ne naviknutost nego stavljanje stvorenoga u drugi način, policentričnost književnoga iskustva. Kazivati o baštini je izgleda isto što i iznositi o svome bratu, ali i o nevidljivome bratu, svecu, svetniku, kako bi to po slovenski Ciril Zlobec. O ovomu potonjem je i istoimena pjesma Nevidljivi brat Ljube Krmeka, objavljena u njegovoj zbirci Dri- jen , o bratu se govori kao „o huci što vije svunoć / Oko moga doma. // O stoglavoj storukoj stonogi / Što steže moje kosti“. Nimalo slučajno pjesnik uobličuje usred pjesme, u njegovu srcu, da je zapravo brat, da baština može biti samo ono – „Što te promahuje / Što te provija / Što te probija“. U eseju Kultura je smisao povijesti Vitomir Lukić ukazuje na zbilju do koje se tre- ba doći, ulogom čekanja na beketovski način kako bi se primila, oplodila u susretu dogođenoga, minuloga, i onoga nastupajućeg, koje postaje preobraženo, dijaloško a time i resupstancijalno stvaranje. „U neplodnom odsječku povijesti ideja hrvatske kulture trošila je svoje unutarnje vrijeme čekajući stvarnost od koje će uzeti žive oblike, jer kulture mogu postojati jedino kao dijaloške.“ Nije daleko od ovakvoga zasnivanja i davna novozavjetna namisao „tko god ljubi roditelja, ljubi i od njega ro- đenoga“, što donosi Ivanova 1, 5,1., što je vidljivo da propitivanje baštine osvjetljuje predajnu svijest. Kuća, baština koja pokazuje pukotine traži da bude srušena. I sve što je pripisano njezinu bogatstvu. Ta hiža kad postaje razvalina biva bijeda, nerukotvorina. Oču- vana tradicija izložena je iskušenju, potonuću u razdijeljenost. S romantičarskim stihovima Augusta Šenoe Budi svoj! gotovo se imperativno veli: „Oj, budi svoj! Al’ brat si budi braći, I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska; I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći, Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska...“ Pjesnik i slikar Vlado Puljić napajao se iz dvostrukosti, mitološke hercegovačke tradicije te siromaštva u svemu. Ovo potonje, siromaštvo, kao i Martin Mikulić ili Ivan Sopta, ne samo da je dozivao nego je duboko živio Antun Branko Šimić. U pje- smi Zid Vlado Puljić crpi iz starine pređa, iskustva, iz načinjenoga štita od kamena: