Nova Istra

142 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Antun LUČIĆ književni žanr, primjerice naših anegdotičara iz djela Marka Marulića i Ivana Ma- žuranića, ali suvremenih imena kao što su Ferdo Kovač i Luka Tomić, ili još bliže na grafit koji je izazovnije potpisati nego napisati. Književnost koja se ne otiskuje prema svojoj prethodnici, nalikuje na luku u koju uplovljavaju brodovi, budu vezani i nikamo odatle ne isplovljavaju. Baština stoga nije luka, ostavljena dolina koja se ne otvara. I mala kap baštine, zarana, osmišljava život i druženje s vrijednošću. Kao što je Nedjeljko Fabrio napisao roman Smrt Vronskog , nastavak poslije završetka Tolstojeva romana Ana Karenjina . Tako je i završni stih Marulićeve Judite moguće podignuti u izraz otisnuće nakon usidrenja. 6. Baština je sinodska, po starogrčkome znači „hodati zajedno“. Svaki umjetnik je svo- jevrsni hodač, upućenik u zaveske i odveske očuvanoga. Vrijeme je po Aristotelovoj prosudbi vječni niz „sada“. Uključuje se „sada“ kao vremenska dionica. Prepoznao je to i Goethe ističući srodno u pjesmi Kočije boga Krona . Ima li Kronos, Božanstvo koje teče, a to je i Neretva, po nekim prosudbama riječ keltskoga podrijetla, ili u značenju – pupčana vrpca? Nije samo kako se ulijeva nego kako se prima srcem njezino ulijevanje u more. Upravo se „uliva“ jer je domicilni uz ušće primaju srcem i oproštajno, kako bilježi pjesma u prozi: „Neretva teče kroz dolinu. To je najljepša rijeka na svijetu. Sad mi više nije žao što se ovako hitro uliva u more jer tako si se ti ulila u moje srce.“ (Martić, 44). Svojevrsno izjednačavanje baštine između vremena i smrti čini Branko Čegec u pjesmi U Hrvatskoj ponovo svi pišu Nokturno : „Između elipse vremena i elipse smrti naprasno je podignut most jednakosti.“ Baština sobom izlaže i lice i naličje. Posigurno nije vidljivo samo jedno njezino lice, pa makar ono bilo i osnovnije. Ukoliko se trsimo priznati da poznajemo baš- tinu, zar nije jednako važno prepoznavati i njezine sastavnice? Pronaći pravo lice baštine, u svekolikoj njezinoj mijeni, ostaje znakom razlikovanja između nastaloga i nastajućeg. Može to podsjetiti, slikovito, na usta i usnu šupljinu. Usta su oprema za usne šupljine, kao što je poznavanje baštine pripadno izgledu usta, a njezino se pre- poznavanje razabire kao usna šupljina. Što dublje ulazimo u lice, usta, artikulaciju glasova iz davnine, stvarane u njezinoj šupljini, prihvaćamo i izazove novih provjera. O baštini i nije uputno samo iznositi mišljenje nego dijeliti razmišljanje. Ali bes- pogovorno je važno sprječavati da se „barjak mrsi“, odnosno kad tuđinštinom nasrt- ljivi stranac „na nas suče“ i kakogod vreba da našijenski „barjak svuče“, kako se već