Nova Istra

141 Antun LUČIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU nerijetko radinost običnih ljudi koji su između ostaloga, kao u kulturnom društvu „Napredak“, nabavljali i prodavali konac, laštilo, žigice... Političari nisu bili poželjni jer mnoge uši čuju kako prodaju priču prizemnim jezikom, koliko god nesklono za stvaralačku djelatnost. Istraživači davnine u raznim su razdobljima bili disponirani, raspoloženi, otvore- ni za prihvaćanje baštinskih sadržaja; neka se kaže, gotovo da nije bilo isključivosti. Postignuti su radovi iz parcijalnih pobuda, a ne sintetske naravi. Traženje istine prvoga reda, iz arhiva i ostalih izvora, slučaj je traženja igle u plastu sijena. Potrebno je da baštinsko gradivo ne „shara“ vrijeme, izraz kojim baš Hanibal Lu- cić pomišlja na čuvanje ljupkosti „jur ni jedne“ od vila, izmaknute od pohara svijeta. Srodno pjeva i Andrija Vučemil u izjašnjavajućem Credu : „Zar lipota prolića, Bože, zlobu ne može razbaštiniti?“ Sve ako Thomas Stearns Eliot drži da je individualni dar pjesnika, kao medija izražajnosti, određen odnosom prema njegovim prethodnicima, postmoderni na- lazi i stvarne potrebe upućuju da „više nije riječ o plodnom divljenju nadobudnog pisca prema prethodnicima, nego o primjeni književnosti na život, o njezinoj kori- snosti...“ (Compagnon, 281). Baština se nerijetko utiskuje, ubacuje, čudesnim se prečacima upleće u moderna književna strujanja, kao što s njom supostoji i ovovremeno činjenje u stvaralačkom jeziku. Svakako nailazimo autentična književna nagnuća i njihovu provedbu kroz čitanje. Nije suvišno podsjetiti na književnoga povjesničara Tomu Matića koji je unutar književnih pročitavanja iznosio prosudbe o sociološkim i društvenim, ali ujedno i o povijesnim i gospodarskim prilikama te tako integralno sklapao tadanju sliku kulture. Po nečemu duhopiran vjetar kulturnoga života doprinosi da baština ne bude i „navalita“, odnosno da joj ne izbija „u zakonu“ ometanje procesa u kulturi, čiji je ishod postignuće smislenosti i prozračnosti kazivanja. Stoga i treba urazumiti baš- tinske poticaje, jer se odveć nastanjujemo u suvremenosti. Simbolično, umjesto u kući stanujemo u anonimnim zgradama, sklonjenim sobama, neboderima. Sve ako i takva, ovodobnost nudi hrestomatiju izražajnih mogućnosti koje se utkivaju u sa- mosvojnosti stvaralačkog djela. Uz nastajuće estetske rezove, suvremena se riječ ne otklanja od mimetičnih stupnjeva modernizma, kako to uvezuje Ivo Frangeš naslo- vom Suvremenost baštine , i pritom se unosi u životne prostore literature. Kad se književna baština resetira, uplete u suvremenu književnu riječ, ili ova po- tonja dozove, referira na staru, tada se ona i potpiše. Podsjeća to na aforizam, kratki