Nova Istra

140 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Antun LUČIĆ na licu zemlje, uz Genezaret, ispred sebe imajući sliku prakse o čistome i nečistome, uslijedit će protivnost, značajniji kontrast koji jasno iskazuje novozavjetni sastavljač. Zaklon je u srcu, a predaja izlazi iz usta. Uz tjelesno se ostaje pred intelektualnim razbojem, nastupa prenje ili prepirka s farizejima i književnicima koji su došli iz Jeruzalema. Evanđelist Marko ukazuje im na odnos zakona i predaje i, podvlačeći crtu, razabire nosive zapovijedi:„Vi ostavljate zapovijed Božju, a držite predaju ljud- sku“ ( Marko 7,6 ). Time zaključuje da rečeni ljudi, držeći se predaje svojih prethod- nika, ukidaju nosivu zapovijed koju preuzetno i dalje izručuju dolazećemu vremenu. Kontekst književnoga djela prema njemu susjednim ili odvojenim baštinama doprinosi zasnivanju, konstituciji predmeta, sadržaja kojeg je baština dio interpre- tacije, unaprijed ili posredno, a priori ili a posteriori . Umjetničko oblikovanje u jeziku svoje ključno određenje ne nalazi u samome sebi nego u suodnosu, pa prema tomu i u svezi s baštinskom osnovom ili u razvrgnuću s njom. Stoga je otvoreno pitanje koliko „didovina“ ima mogućnosti da obuzima svijet djela i zbilju koja ga okružuje. Slično je i s emocijom, dvojbeno je koliko jezik može opisati stanja i mijene emocija kojima je obuzet pojedinac. U Travničkoj hronici romanopisac Andrić dopušta ime- novanje narodnog pjevanja: za fon Mitterera to je drevni iskonski jad, ein Urjammer , a prosudba mladoga Defosea je da takvo pjevanje predstavlja bjesnilo „divljaka koji su izgubili naivnost“. Baštini koja ustrajava u vlastitoj oskudici ne će pomoći njezino bogato nestaja- nje. Slično je i sa škrtošću. Uostalom, prema madagaskarskoj poslovici „bogat škrtac štedi sebi za pokop“. Bogaćenje baštine pomaže susretanju sa sretnim vremenima kulture, recimo razvitka trubadurskog pjesništva. Pretpostavka je da se dohvate, presreću, ukrižuju baština i sreća. Međusobno se upoznajući, predajući jedna drugoj svoju supstanciju stvaraju zajednički stol dobrobiti za čovjeka i zajednicu. Pisanje o baštini je ujedno i pisanje o pojedinim svojstvima iskona, doticanje njegova sučelja, moguće i dublje pretresanje značenja za kojima se već poseže. Du- bravko Horvatić u pjesmi Bašćina uviđa da je njezin (o)čuvani sadržaj „zgrušana lava“ i pritom biva uspomenarski „okvir za sliku koje odavno nema“. Ali njoj snagu opstojnosti daruje krvožilnost, pruža joj tračak trajanja, i to ne tek djelić doslovna kamena ili pedalj po pedalj nakupljene zemljice. Prepoznate postave iz tečevine su drugo ime za, samopriznat će pjesnički glas, „krv što u bijesnoj nemoći još uvijek kroza me ruje.“ Iz tog očišta krv je sinonim za život, trajanje i po svagdanjem i višem načelu. 5. Stvarce iz hiže našega trajanja odsjećaju na sinegdohu pa i eufemizam u onomu što pripada krugu najtežih pothvata – podizanje nacionalne svijesti. Takav napor je