Nova Istra

139 Antun LUČIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU promicanja, uvođenje u previranja književne riječi. Rafiniran trag napisa sa stećaka nudi i ciklus Slovo o slovu, iz Makova Kamenog spavača , jednostavna, apostolskog naslova Dvanaesto. U njemu se bez„ali“ ili kakva zareza stigmatizirano izlažu stiho- vi u kontrastivnoj vezi između baštine i stvaralačke prinove: „Ima staro slovo što glagoli svima Slovo novo ima što sam si ga skovo.“ Impregniranost otačkom duhovnošću nerijetko je nadahnuće, estetska i etička provjera pa i smjer savjesti za dolazeći futur. Pisci koji razgrađuju baštinsku liniju fronte, ili oni koji preuzmu njezine sastavnice, odnosno isječke, prinose brane uglav- ke u vlastitu stvaralačku kompoziciju. Izvorište zacrtanih preokupacija iz predajnoga svijeta daje razloge za ponudu ili poteze stvaranja između davnine i modernosti. Takva je mozaička struktura, brojne „sličice“ iz baštine komponiraju se u nadolaženje književne zbiljnosti. Postignuto prepletanje, bilo istančano ili u bujnosti, nudi osvijetljenu pozornicu za izrastanje djela pod okriljem tečevine. Svjetlonosni ambijent, kao i hamletovski klik „odveć sam u svjetlu“, ne pokazuje tada nametljivost kao uzaludnu prevaga književnoga stvaranja. Baština su usta, njima se obraćati jer se smještena između traganja i novog go- vora. Ta usta mogu primati samo u poretku koji dopušta obnavljanje, ostvaruju u paralelizmu između potvrđena poretka i nastupajućeg otkrivanja, ustanovljenoga Reda i obnavljajuće Pustolovine, kakvo viđenje iskazuje Guillaume Apollinaire u pjesmi Riđokosa ljepotica ili Tin Ujević u Riđokosome Mojsiju ; nove prostore duha, izradbe iz tradicije, osvaja plamena, plemenita i blaga, magnetska Razboritost, koja ima „dražestan oblik neke obožavane riđokose žene“, kako dojavljuje Bože Kuko- lja prepjevom iz francuskoga. (Listeš, 42). Baština je riđokosa djevojka, ne sjajna i utvarno lijepa, nego ona koja je slika zbilje. Dugotrajno trvenje baštinskih natru- ha, ali i nesmiljeno zatiranje, naglo isipanje između prethodnoga i potonjega traži prosijavanje, po starinski na etnološkim„naćvama“, drvenoj škrinji u kojoj se mijesi, gdješto po običaju i čuva kruh. Zadržana starina je supstitut, zamjenski oblik za čuvanje kontinuiteta. Ona nije tek nit nego proživljenost, suživljavanje sa svijetom duha. Zašto bi baština bila samo sebi vrijednost? Njezino je lice kaleidoskopsko, opipljivo i simbolično, biva uglav- kom u svijet. „Što je stablu korienje, to je za narod prošlost; sadašnjost je granje i lišće, a budućnost pupovi: stablo bez korienja, granja, lišća i pupova ne može dugo živjeti.“ (Karaman, 7-8). Nakon brojnih susreta, iznuđenih, s tjelesima, s tjelesnima koji su bolesni, dakle