Nova Istra

138 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Antun LUČIĆ Baština je sjetva i nasad, potom usjev pa žetva i urod, čime se spoznaje da ju nije „zameo vjetar“ do sljedećeg imetka. Umjetnik je svojevrsni „mrgadžija“, vlasnik zem- ljišnoga posjeda, a time i umjetničkih stvari, koji graniči s drugim posjedom. 4. Na područjima postmoderne, kroz ispise književnoga susjedstva, nastoje se atestira- ti brojne spoznaje, a time i uloga baštine u okruženju, njezin interpretativni dignitet i održiva svojstva čuvanih autoriteta. Predaja je simbolično tekst, a stvarnost na koju se ona referira postaje argument, što se naznačuje i splitskim-otočkim librom Jure Franičevića Pločara Baština . Kada se uzima tradicija kao alibi književnoga stvaranja, čini se na potkidanju modernističkih težnji. Otisnuće u baštinu je čin ne samo za- koračenja, uplovljavanja k njezinome biću, dakle bez prefiksa bilo kakve osrednjosti, poglavito težnja da se bliže imenuje odrđeno prekoračenje. Likovima iz baštine, kao i iz dostupne zbilje koju zaokružuje baštinski diskurs, stvaralački se reaktualizira određeno vrijeme i prilike u njemu, kako je već činio Ivan Aralica u romanu Psi u trgovištu . Spretnost otisnuća u takvu tečevinu, oslonjenu na „susjedsku providnost“ o ukletim sudbinama, postiže se prijenosom komunikološki prihvaćenog jezika u, makar i mjestimice, jezik drevnih ljetopisa i kronika, za koji- ma je Aralica posegnuo. Postiže to, razumljivo, preko jednocrte usmjerenosti, ali i ulaskom u dvocrtovlje, smještanju književnih činjenica u alegorijski, simboličan ili paraboličan predmetni svijet, što svakako utječe na prijem djela u publike. Od nekadanjeg, u srednjovjekovlju, jedinstva Europe na kršćanskoj osnovi, ustup- ljeno je mjesto kulturnome životu i njegovim dosezima. No nastupom modernistič- kih težnji europsko se raščetvorilo u oblasti kao što su tehnološko, tržište, demokra- cija i tolerancija. Pri tom duhu, u sedmoj riječi, od njih šezdeset i jednu uvrštenu u Umjetnost romana , Milan Kundera smatra da se iz kulturnog postolja slika europ- skoga identiteta otiskuje u prošlost pa je najposlije čovjek ovoga kontinenta„onaj koji osjeća nostalgiju za Europom“. Starine od riči, riječi ili reči „služe“ između ostaloga i za naše sjećanje, posvješćivanje u nostalgiji. Moglo bi to biti otrežnjenje, kohabitacija, sustanarstvo između davnine i ovdašnjosti. Postavljanje ili razgradnja susjedstva iz odmakla i prijeđena, iz uporabljena i dogođena, prema nostalgičnom, prema uvraća- jućem a ostvarujućem, otprilike tako isijava poetika Marka Grčića koju iznosi kroz Tri nostalgije , iznimno autobiografski obilježene. Odnos prema baštini stavljanje je pod usporednu rešetku između minuloga i stvarajućeg, ovo potonje kao stvaralački čin budi dio već ostvarenog, oživljuje ga ili memorira na ekscentričan način, otprilike kako bilježi Mak Dizdar u pjesmi Slovo o slovu : „Slovo kudi slovo dok ga ne probudi.“ Rečeni suodnosi su maniristička od- zrcaljenja nasljedne književnosti, upletanje njezina kanonskoga herbara u tektoniku