Nova Istra

137 Antun LUČIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Starohrvatski mač. Starohrvatska pjesma. Starohrvatski plač.“ Često susretanje s baštinom može stvoriti podvojenost: prvotno, u nečemu se vazda nazire njezina autentičnost, i drugotno, njezinu pasliku uočavamo kao do- metnuto svojstvo postojanja. Pritom plićanje baštine uzrokuje niz opasnosti pred kojima se treba i „svezati“, kao Odisej koji plovi, a zamamno ga zovu sirene. Baštinska razvedenost svetoga Jeronima, prevoditeljski glasovit kao „ilirski pisac svjetskog formata“, očita je u njegovim živahno napisanim redcima. Na tekstološkom području načini „ponekad blistav stilski vatromet, očigledno sazdan na klasičnim uzorima, nižu kontradiktorni kršćanski recepti, ali i jedan kaleidoskop konkretnih, sitnih životnih slika koje su dragocjeni dokumenti ondašnjeg života“. (Črnja, 82-83). U istraživanju i predstavljanju starije pisane riječi značajna je knjiga Ivana Pede- rina, pisca kojeg po mišljenju Slobodana Prosperova Novaka određuje „iznimna la- koća stvaranja i golema talentiranost“. Njegova naslovnica Začinjavci, štioci i pregaoci , objelodanjena u Matici hrvatskoj 1971,„odjeknula je u tom trenutku kao najsvježiji prilog pisanju o književnoj baštini. Inovativna ta knjiga unosi sasvim novu energiju u pisanje o starijoj književnosti“, kako iznosi Novak u svojoj Povijesti hrvatske knji- ževnosti . Usto Pederinov se trud, jer je autor bio sprječavan od totalitarna režima, razlikovao od interesa za književnu starinu, koji su iskazivali Rafo Bogišić i Frano Čale. Filološki rad ovoga dvojca na području starije nacionalne književnosti „bio je izravno povezan s općedruštvenim i od nacionalne politike sve više stimuliranim oživljavanjem interesa za književnu baštinu“, zamjećuje dodatno Novak. Po stanovitim praksama jezična baština dospijeva u ovodobno, i svukud granica- ma raslojeno, onoliko koliko književnost biva oslobođeni porod od tmine skriveno- sti, neprihvaćanja, odvajanja od duge zakovanosti šutnjom, zabranama i cenzurama, hinjenim prešućivanjem. Ovdje se uočava dvojnost, naglasak na reflektorsko svjetlo tradicije, ušire, ali usto i, nausko, uperenost tek ručne svjetiljke u posmodernizam u kojemu se kontrastivno nalaze detalji. Paralelizam između staroga puta, bivših sadržaja „obrezanja“, zapravo pri iščeza- vanju već postignutoga, onda ulazak u postojeće, s njim postupno dokidanje starog puta, pralika „jednoga“, koji ostaje samo raspukla ljuska, kao u Rilkeovim Devinskim elegijama . Obnavljajuće se stvari namještaju kroz otvorenost životu i bivaju zamalo delfijskim odgovorom na prethodno.Takvo„povlačenje paralele“ stavlja na istu valnu dužinu, u odnose spojenih posuda, u svojevrsno „književno susjedstvo“ dogođeno u jeziku i ono što se uvlači u tekuće događanje, u stvari zasnivanje dijaloga s različitim.