Nova Istra

136 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Antun LUČIĆ nju „ima vremena“. No ona se otimala zajedno sa životom, u njezinu krugu buknula bi maštovna slika svijeta, alegorična ili ona u kušanim prispodobama, sveusve kroz prenesena značenja. Ne znači da samo razvijenoj književnosti odgovara njezina po- vijest, prikaz njezinih skokova i uočavanje zastoja, a pritom je znati da uglavnom usporedne metode daju pune učinke. U tijeku razmatranja uviđamo koliko je bitan sedmi dan putovanja pjesnika Zo- rana u Zoranićevim Planinama , uz sav proživljeni „buteg“ jednostavno „počinu u bašćini“. To je moment samopriznanja njezine duhovnosti, ne tek putene, svjetovne kojom će voljeti „kip ljubovce moje“ nego će, po nagovoru biskupa ninskoga Jurja Divnića, biti usmjerivatelj Zoranićeve poezije, dakle prema idealu isključivo duhov- ne ljubavi u kojoj se slave kriposti, ali i slabljenje bašćine prema poju Marula pastira: „Tuj ti pastir pri ruci sideći, ki biše Marul zvan, pojaše mileći, bašćinu vidjevši v pogibli blizoj, pojaše cvileći k nebu upravan vid svoj...“ Stoga je Zoranić putovanje iskoristio za opis i opomenu proputovanih predjela, a oni su sigurno i povodom da ustanovi ili razvije umjetničke poglede, dojmove i humanističke refleksije. Zoranićeva bašćina je „diklica urešena svakom lipotom“, ali je i „perivoj od slave“ u kojoj borave vile Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica. Nje- gov osjećaj za jezik, osobito neuglađeni, prepoznat je u dvostrukosti: uglađen jezik naslađuje uši, a prost govor prodire do srca. Odnos prema minulom je„trajna sveza“, odvajanje od gubitka vremena. Tako baš- tinimo s onima koji su nam dali povjerenje, što je razvidno i renesansnim pothvatom Petra Hektorovića u Ribanju i ribarskom prigovaranju . Zrelim stvaralačkim nervom Hektorović bdije nad bašćinom, upućuje joj laudu, navlastito himnički priznajući njezinu neposrednu ljepotu. Navedenim spjevom htio je zahvaliti postignutoj razini književnoga umijeća njegove epohe i naglasiti da traženje i nalaženje domaće knji- ževne tečevine od „svake slasti slaje“ ne bi trebala omesti nikakva vanjska zapreka. Petar Gudelj ritmički zaziva starohrvatska znamenja i udijeva ih u novo ruho, unutar zbirke Po zraku i vodi . Moguće je da su i to otisnuća u minulo i čini se zračni put u Emaus, a na vodi postaje kristovsko hodanje po moru: „Starohrvatska ostruga. Starohrvatski konj. Starohrvatski jahač