Nova Istra

135 Antun LUČIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU dje da se takav napor imenuje kao glokalizacija , sjecište globalnoga i lokalnoga. Tako kulturni, povijesni i književni kapacitet stećaka ulazi u svjetski fenomen. Znatno opominjuće o konačnome baštinjenju, kako će postupiti i srednjovjekov- na pjesma Svit se konča , zarana bilježi starozavjetna misao upućena čovjeku, meto- nimijski gledajući stvoru koji se ne razlikuje puno od crva, pepela ili praha: „Što se toliko oholi prah i pepeo – / Kad već za života ima crvljiva crijeva? / Kad čovjek umre baštini gnjilež, / grabežljive zvijeri i crve.“ ( Sirah 10 , 9 i 11 ). Hrvatski jezik prošao je brojne stupice, potonuća i odbacivanja, ali uvelike i razvoj, gibljivost sve do izborenog prava da bude u knjizi, za knjigu, s knjigom. Prema baštini dug nikad nije dostatno isplaćen, vraćen, hrvatski srednjovjekovni začinjavci zahvalni su antičkim uzorima, renesansni su isticali zasluge tih istih anonimnih osobnosti. Još je rene- sansni majstor stiha Juraj Barković kontrastivno iskazao: „Tko išće put novi, a stari zapusti, u raspi gotovi skoro će zabljusti.“ Završavajući napis Hrvatski jezik, hrvatska pisma i hrvatska književnost – svjedoci identiteta Hrvata , Josip Bratulić ukazuje na pojavak pa i kairos hrvatske unekoli- ko umjetničke književnosti: „Dodir hrvatske kulture s djelom Solunske braće, tj. Konstantina i Metoda, s pravom se drži onim sretnim trenutkom kada počinje nov proces koji nazivamo hrvatskom književnošću.“ ( Povijest hrvatskog jezika , 56). Proučavanje korpusa dostupne i neobjavljene građe od početaka početaka pa do ostataka ostataka, na prostorima Ilirikuma, nikad nije završeno i neće biti okončano, koliko god bila produbljena gledišta o procesima baštine, pismenosti i književnosti. Bitno je uočavati prostorne i vremenske odnose među spomenicima književnoga života i oblikovane književnosti. Osposobljen, kompetentan i marljiv istraživač, ali i umjetnik riječi neće zastati na oskudnim podatcima nego će prepoznavati i najma- nje vlaknaste poveznice između nastanka i trajanja književnih učinaka. Razdoblja najranije prošlosti, kada se hoće sravniti suvremenim motrištima, neće biti nagnuća za potiranje davnih nalaza. Zagonetnost i čudesnost starine znakom je uviđavnoga pristajanja u nešto što donosi plodovit put razumijevanja. Kad samo pristanemo uz ključnije riječi kao što su ljudi, ljubav, kamen, zemlja, kruh... kao da našim iskus- tvom prostruji tisućgodišnje, neumrlo imenovanje doseljenja iz maglenih prostora Potkavkazja na žeženo jadransko priobalje. U najstarijim zasadama pisane kulture javljala se tropletna potreba: jezična (tre- balo je kodificirati izraznost, primjerice u običajno-pravnim spisima), na crti pisme- nosti (kako se prenosila poruka i na čemu je bilježena, urezivana, ukresivana) te književna (fenomeni utjecaja i preuzimanja tema i oblika iz starogrčke, rimske i sta- roslavenske kulture). Književnost je ponešto otrpljivala zbog dvije prethodne niti, jezik i opismenjavanje, njima je davana prednost, a nekako je samoj književnosti ostavljeno vrijeme, potpadala je pod odgodno rješenje i tragičan status kao da za