Nova Istra

134 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Antun LUČIĆ „Ase leži knez’ Pavao Komlinović, na svoji plemenitoi na Prozr(a)ču u dni voevode Sandel’ koji ga počteno i virno služaše. Učr’to’ učr’to’ na plemenitei.“ Književni su povjesničari zahvaćali različite razine književnih odnošaja. Ovdje se može prispodobiti tekstološke analize Franje Šveleca koji propituje nasljeđe antike u hrvatskoj renesansnoj komediji, sagledava i raščlanjuje odjeke Vergilijeve Eneide u Barakovićevoj Vili Slovinki . Također je u slijedu očitavao srednjovjekovnu tradici- ju u prikazanjima Mavra Vetranovića, naznačuje prisutnost danteovske motivike u Planinama Petra Zoranića, a privlači i njegova filološka rasvjeta hrvatske znanosti o književnosti u 19. stoljeću u sklopu nacionalne književne stečevine. Svi ti nalazi uvjerljivo opisuju da baština nije „ukočena“ nego zalazi, otiskuje se u susretaje s po- javcima književnih donosa. Riječ baština čestotnije se pojavljuje u uporabi tijekom 16. stoljeća. Ponadamo se da je to u naših priobalnih i otočkih humanističkih pjesnika, kao što je Marko Marulić, Petar Hektorović, Ilija Crijević. Ali pojam nalazimo i u unutrašnjosti, pri- mjerice u kupreškome kraju. Podno tamošnje planine Stožer od Vrila se uzdizala zadužbina kralja Stipana Tomaša i Katarine kćeri Hercega Stipana. U osmanlijsko doba su pisari (ćate) unosili potankosti u popis (defter), primjerice čiji su posjedi, zemljište (zemin), njive, livade, ispaše, travnjaci... Okomita nizanka u takvim popisi- ma počinje riječju „baština“ i nastavlja se redom po naseljima. Tako se u selu Prokos navodi „baština Juraja sina Bilaka“ ( Sa kupreške visoravni , 300), a usto se i pojedi- načno navodi da je „u ruci“, što bi sinegdohično odgovaralo da održava ili koristi tu nekretninu, baštinu, odnosno „drži je“ samostalno, prema ondašnjem pravnom rječniku. Praksa je bila da oženjeni domaćini daju daću ili plaću u pšenici, ječmu, ili desetinu od: lana, sijena, košnica, a prilažu i godišnju mjeru za svadbarinu i poljari- nu. Tako u Bosni, ali ima sličnih sudbina i predjela. Davil u Andrićevoj Travničkoj hronici monološki govori Defoseu:„Ja mislim da ne postoji danas u Evropi tako bes- putna zemlja kao što je Bosna (...) i u ovoj zlosrećnoj zemlji putevi se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše.“ Još je Slavko Ježić u predgovoru Hrvatske književnosti uvezivao znanja o književ- nosti i znanja o povijesti tvrdeći kako (je) „današnje naše znanje o hrvatskoj knji- ževnoj prošlosti... razumljivije s prikazivanjem povijesti hrvatskoga naroda“. Njegov pregled pisaca donosi povećano zanimanje za književni rad u hrvatskim pokrajina- ma, kroz slijed razdoblja, ali i raspoznaje utjecaje i dodire među književnicima, iako su gdjekoji prešućeni ili nedostatno osvijetljeni. Crte iz životopisa pisaca navode osobitosti i vrijednosti njihova književnoga rada, a navlastito čime su, kojim na- činima, temama, oblicima djela unaprijedili i plodno obogatili hrvatsku književnu maticu. I u primjeru stećaka uključuje se, ugrađuje lokalno u univerzalno. Razlozi su ov-