Nova Istra

133 Antun LUČIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Ukoliko se uviđa da je i sama otpor prema ustaljenosti, baština će, nerijetko i tak- tilno provedena, biti upisivana na mapu ne samo lokalne i nacionalne nego i svjetske književne geografije, ona će biti uzbaštinjena. Nepristajanje na ustaljenosti, kroz noviju književnu sudbinu, zbivalo se u este- ticizmu s položajem i ulogom romana, čime se pojavljuju novi pristupi i s njima oblikovanje djela. Baštinski ključ kadšto preuzima ulogu izraza epohe i razdoblja, ili uopće humanističke ostavine. Nama od suvremenosti ona je i promicani „duh lutajućih redaka davnine“, kako nosi stih Borislav Arapović u pjesmi Katarini Bosne kraljici . Baština se može „otključati“ ili joj naći protegu pod pojmom reinvestirati . Taj termin, neka ilustrativno služi za potrebe ovoga razmatranja, dopustivo je rastaviti na sastavnice re-in-vest-irati. Nije suvišno u prefiksu re , koliko god određuje nešto unatraške, očitati i obnovu stvari, res, upućivanje na predmet koji nas se tiče. U sli- jedu je in , biti u pozvanome središtu sadržaja, izravno uključen, nalaziti se u trendu. Poredak unutar riječi je govorno zamijećeno vest , po narodnom govoru subjektivno sluti na zapad, ili gledanje sa zapadne strane. I najposlije, infinitivni nastavak irati nagovješćuje pravac, beskrajni proces koji određuje nepotrošivu obnovu. Opstojnost baštine ovisi barem od dvostrukih postulata: sadržajnih, očuvanih gradiva, koje ona prima u svoje okrilje, te vremenskih uspostava, čvršćem pouzda- nju u nadolazeće vrijeme, da ne izmaknu baštinski prinosi. Gustave Flaubert je ni- malo kozerski ustvrdio: „Budućnost nas muči, a prošlost zadržava; eto zašto nam sadašnjost izmiče.“ Puno toga što čini baštinu jesu primaknute, autohtone zbirčice u zbirci, dakle mozaički sklop od niza podbaštinskih stavaka, odozdo, ali i javlja- nja povrh – kao određene nadbaštine koja preuzima korektivnu ulogu u njezinu odašiljanju svijetu. Uostalom, riječ je samo o „drukčijoj“ suverenosti, povezivanju s izvorom i temeljem estetske i njoj srodnih izraznosti. Po takvoj liniji ona postaje i „zadana baština“, ambijent ovisan od istovremenosti predajne kulture i prosusjedne, nastajuće suvremenosti. 3. Slovo je svojevrsni „sićani“ slavuj, ili je mali planet, lutalica za čovjekova života, a i kasnije. Tako je i izvorno u grčkome, a onda se skrasi, završi na epitafu stećku kneza Pavla Komlinovića. Na tom planetu od kamena ili lutalici slova on je „učr’to’ učr’to’“, a zapravo je dvostruk posao, pisao je pisano, naručeno, odživljeno. Kao pisac je učr- tavatelj, pisaljka učrtavaljica, i podloga na kojoj piše i mjesto u kojem se ostavlja trag napisanoga, ukresanoga, jest plemenito. Spoj, susret črnila i objekta, učrtanja i podloge, otisnuće na drugačijemu, služi kao poruka za dolazeće naraštaje. Taj napis s plohe stećka na Visočici u Brotnju, nastao između 1423. i 1434., slijedom glasi: