Nova Istra

132 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Antun LUČIĆ mu podastire „otiskujući“ dvostih: „Naši su dani otisnuti u vječno čekanje, osuđeni smo da bdijemo.“ Otisnućem u baštinu razvezuju se čvorovi čuvanja, a ona pritom ne iščezava, zadržava izvjesniji karakter. Ako se provodi obrušavanje na baštinu, na raskrižju kulture, može joj se izvana nauditi, ali je time izbjegnuto njezino samoozljeđivanje, narušavanje iznutra. U tom duhu otisnuće je kao protuistraga, posredno zauzima- nje da ne dođe do propuštenih istražnih radnji, ili određene sabotaže u stvaralačkoj nakani. Očitije opiranje o tradiciju, začinjavalačku pripravu ispisano je na hrvatskom Marulićevom Juditom , kultnim spjevom koji ne gubi svježinu i poticaje. S njom baš- tinski status, unesen u dobro svijeta, ne može biti „prokockan“ pa da postane idiom nižega prestiža. 2. Odnos prema baštini grafički je predstavljiv kao interpunkcijska oznaka – točka zarez; njome se iskazuje predah, psihološka i fiziološka stanka. Čini se izgleda kao anatomska poveznica između odživljenih granulacija književnoga čina, onih do ju- čer, i svakako dojdućih zahvata kroz neodložni futur. Odranije i na ovamo baštinsko okrilje uporabljuje svoj estetski nerv da smješta i razmješta gotovo pa „podrtine“ davnine, uz sve otpise i utaje prošlosti spašava nje- zine nosive tračke. Tako je izgleda s poslanjem franjevaca u Bosni, uz pastoralnu brigu o susjedstvu i čuvare rukopisne baštine u više samostanskih knjižnica. Slično se pokazuje i u filmu redatelja Vlatka Filipovića Hardomilje od davnina , nastalom s prostora jugoistočne Hercegovine prema Dubrovniku. Sve ako i postoje dvije knji- ževnosti, stalna (po mnogočemu stolna) i nestalna (često i nestala), onda se može računati na apstrahiranu, opću „ružu književnosti“, odnosno na veliku književnost koja u sebe utkiva tradiciju. Baštinski sadržaji, ponekad i žudnjom, nose zauzetost za prihvatljivo i usto do- padljivo, kao što su ples „linđo“ i glamočko gluho kolo. Problemski je bitno, iz više novinarskih upita, ne tek kada, zašto ili gdje nego kako se ophoditi prema baštini, makar ona bila sve trošnija. U skladu s rečenom izrazom„ophoditi“ mogu se dozva- ti i srodne sintagme, usmjeriti se prema neophodnoj baštini, štićenome području, ozemlju, perjanici očuvanih prinosa. T ȁ ostali su redci – „koji se u Jahvu uzdaju, baštinit će zemlju“. ( Psalam 37 ).