Nova Istra

122 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Zvonko KOVAČ kao izdaja nacionalne kulture, postaje za suvremeni svijet jedno od najzanimljivijih, vrlo intrigantnih iskustava. Samo usvajanje drugoga jezika, koje često uspješno ide upravo putem pisanja, kadšto bolno iskustvo prilagođavanja novom društvu, melan- količno prisjećanje djetinjstva i mladosti u staroj domovini, teško dostižna suverena aktivna dvojezičnost ili višejezičnost, postaju same po sebi nove teme i književni izazovi, sve i kada na njih gledamo s estetskim nepovjerenjem ili čak u ključu može- bitne egzotičnosti. U situacijama u kojima se nalaze hrvatski pisci u susjednim, posebno slavenskim zemljama, bliskost jezika ili srodnost kultura kao u Sloveniji, dakako samo olakša- va održavanje dvojnoga, međukulturnoga statusa. Razvijajući se u multikulturnom okruženju doseljenikâ ili pripadnikâ nacionalnih manjina još više mogu razviti onu dinamičnu vrijednost interkulturnoga odnosa koji međukulturni pisac mora razviti i prema ishodišnom i prema novom kulturnom kontekstu, a to je sinergija jezika i kultura, međusobna empatija i otvorenost, dragocjene u krajnjem rezultatu za obje kulture, za međukulturnu književnost regije i svijeta. Nismo li, barem u Istri, već stoljećima navikli na sve pobrojane vrijednosti suvre- menog interkulturnog dijaloga, pa i na dvojezične pojave interkulturne književno- sti? I unatoč svemu, a možda i zaslugom toga, nacionalno opstali.