Nova Istra

120 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Zvonko KOVAČ Za razliku od Ostija, već spomenuta Jadranka Matić Zupančič, djelujući cijeli radni vijek kao knjižničarka u Novom mestu, kao manje poznata dvojezična pjes- nikinja, objavljujući u vodećim hrvatskim i slovenskim književnim časopisima i pre- vodeći poznate suvremene slovenske pjesnike, ali u svoju poeziju koju je objavila u zbirkama Jezik u nastajanju , Paralelni glas , Zasuti ocean i Tramontana , otvorila je u svom međujezičnom, međuknjiževnom djelovanju temu samopreispitivanja, tako tipičnu za migracijsku situaciju, asocijativno poigravanje s dalekim prostorima unu- tar kojih kao da preispituje svoja najdublja emocionalna stanja, daleka prijateljstva, motive odlazaka kao ostajanja, samoće, misli na ostavljenu majku: U sebi vidiš unu- tarnje slike / kako dolazimo, odlazimo kako nas nema / kćerke, njihovi muževi, unuci ( Antologija , 2014:116). Slično piše i Jure Drljepan, pravnik, podrijetlom iz slavonskih Komletinaca, au- tor triju zbirki pjesama – Uklesan u slova / V črke vklesan , Sizif u mreži i Neslišne barve besed , koji se u Antologiji predstavlja dvojezičnim izborom, pjesmama u već standardnom slobodnom stihu, više neke postimpresionističke negoli moderne frakture, u kojima se često unutarnje stanje usamljenosti dovodi u vezu s pejzažem ili motivikom pomalo staromodne simbolike ( prepečene lepinje očekivanja, samoća kao magla / prodire u vene, orao smijeha, ugarak sunca, plugovi bure, srebrn ključ mjese- čine , i sl.). Ali, unutar toga narodnim rječnikom i kulturom življenja konzerviranoga narodnoga života iz djetinjstva, probija se stih gotovo neprevodive autentičnosti: pjesma bećarska iz birtije poput valova zapljuskuje tarabu do puta talasa između dasaka i provlači se kroz komšijin šljivik pa nastavlja do obližnjih kuća da i tamo probudi svrab laveža na pospanim njuškama pasjim (Iz pjesme Srebrni ključ , isto: 137.) Bećarska pjesma iz birtije u prijevodu postaju šegavi napevi vaških pijančkov iz krčme , taraba pored puta jednostavno plot ob poti , a svrbež laveža na pospanim pas- jim njuškama srbečica laježa na zaspalih pasjih smrčkih . Jezična podloga prihvatne kulture često nije u stanju prihvatiti svu izražajnost izvornoga jezika, ali se može- mo upitati koliko se makar samo na nekim svojim rubovima mijenja i obogaćuje. I najmanji književno-integracijski napor doseljenika podjednako je vrijedan kao i otvorenost druge, za useljenika često i prestižne kulture.