Nova Istra

119 Zvonko KOVAČ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU što prevoditeljskoga, Josip Osti predstavlja se kao autor koji je davno prije imao zarađeno mjesto unutar bosanske književnosti, a sada ima zasluženo mjesto unutar slovenske književnosti, kao dvojezični, interkulturni autor. Neobično plodan pjes- nik o kojemu unutar hrvatske književnosti i književne kritike malo znamo, do svoje pune zrelosti pisao je i objavljivao u Bosni i Hercegovini, na svome materinskom jeziku objavio je desetak knjiga svojih pjesama, a preko dvadeset na slovenskom, objavio je i nekoliko proznih knjiga (romana, kritičkih knjiga, knjiga eseja, pisama i razgovora), da bi najplodniji bio u prevođenju sa slovenskoga jezika, objavio je više od stotinu prijevoda, uredio petnaestak antologija! Istakao bih ovom prilikom tek njegov autobiografski roman Učitelj ljubavi , izabrane pjesme na slovenskom Izgon v raj , najnoviju knjigu razgovora Krmarjenje med čermi vprašanj in odgovorov , knjigu razgovora s Izetom Sarajlićem, kao i intrigantnu knjigu pisama s Verom Zogović. Pjesme objavljene u antologiji Iz jezika v jezik predstavljaju Ostija iz razdoblja kada je svoju poeziju pisao na hrvatskom i na slovenskom jeziku, odnosno kada se sasvim priklonio pisanju na slovenskom, a govore o prevladavajućim motivima Ostijeve poezije, siromaštvu, izgnanstvu, ljubavi, majci, kao i o Marini Cvetajevoj, koja je jedan od tipičnih Ostijevih pjesama iz kasnijega razdoblja, u kojima pjesnik nalazi oslonac u brojnom drugim biografijama pjesnika, odnosno nekom uzvišenom zaklonu, bilo da je to Tomaj Srečka Kosovela u kojemu živi ili jednostavno pjesma, koja je kao i Cvetajevoj ostala njegov jedini dom: To znam danas pouzdanije / nego ikada ranije i sam bezdomac, sjećajući se, / kao i ti, nekada, oporog okusa davno za- grizenog / ploda, s krošnje iz dalekog zavičaja i još / udaljenijeg djetinjstva. (Isto: 91.) Motiv izmještenosti, kao i u ovoj pjesmi, najčešće se vezuje uz nemogućnost bivanja sa svojima, uz stanje razdvojenosti od najbližih, zatim uz nerazumijevanje u domo- vini i tuđini, itd. U svemu se kod Ostija, kao i u nekim ranijim pjesmama, izdvaja lik majke koja je ostala u opkoljenom Sarajevu održavati minimum civilizacije u ritu- alnom glancanju pribora za jelo: Escajg koji je / u prošlom ratu, na isti način, glancala njena majka, / vjerujući da će doći dan kada će se u zrcalu kovine / ogledati nasmijana lica ukućana, okupljenih, / do posljednjeg, kao u vrijeme njenog vjenčanja. (Isto: 90.) Oscilirajući između pjevanja o novom podneblju i u novom jeziku i prisjećanja djetinjstva i života u Sarajevu, Ostijeva poezija kao da se uvijek iznova probija do svoga podjednako tamnog i svijetlog žarišta i nadahnuća: strasne ljubavi. Kao što je zapisao Boris A. Novak, u suprotnosti s mnogim književnim kritičarima i pjesni- cima, koji se boje neposrednosti nagovora, Josip Osti zna da je veza između ljubavi i pjesme temelj čovjekova svijeta: nema ljubavne lirike koja ne bi bila osobno ispo- vjedna: „Eros je domovina Pesmi, Pesma je srce Erosa. Eros je temna svetloba, luč, ki vsebuje senco, življenje, ki poraja svoj lastni konec.“ ( J. Osti, Izgon u raj , Izbrane pesmi, Ljubljana: Mladinska knjiga, 2014:416).