Nova Istra

118 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Zvonko KOVAČ Jesam li ostao bez jezika Jesam li ostao bez jezika, bez onoga što mi je jedino ostalo? Sve jeste i nije u imenu, kažem bezimenim jezikom, kojim imenujem sebe i sve oko sebe. Palaca li moj jezik, oštricom noža rasječen, poput zmijskog? Ne šapuću li nježne riječi i u mrtvouzlicu spletene zmije? I djeca njihova, plodovi otrovne ljubavi, koja svoja lijepa gola tijela izlažu suncu? Učiti iznova govoriti ili zauvijek zašutjeti i, bezimenu te, dušo, samo dugo, dugo gledati i milovati. (Isto: 95.) Relativizacija prostora i strah od gubitka jezika, sjećanje na prostor zavičajne ri- jeke i bezimeni jezik kojim se međukulturni, međuprostorni i međujezični pjesnik izražava, postaju mjerom pjesama, motivskim i tematskim okosnicama. U nemo- gućnosti istovjetnosti lirskoga subjekta za zavičajnim prostorom, Matić-Zupančič sugerira sabiranje zemljopisnih koordinata iskustvena svijeta u točki prisjećanja akvarela Mrežnice, ali i dovodi nas do otvaranja vrata „riskantne geografije“, kako pjesma traži jedan od izlaza u nastavku. S druge nas strane pjesnički glas Josipa Ostija dovodi do dvojbe koja bolna pi- tanja o jeziku promeće u stanje šutnje ili ljubavi. Premda u početku dragovoljno, Ostijevo preseljenje iz jezika u jezik dobilo je izbjegličko iskustvo, prema kojemu nam ostaje – posebno kao pjesniku, samo jezik, bez kojega zapravo moraš ostati da bi nastavio živjeti u drugom jeziku, još uvijek bezimenom jeziku, koji je rasječen poput zmijskoga, pa izgleda kao dvojezik . Poigravajući se izrazima jezik u stvarnom i u književnom smislu, na pitanje o nježnim riječima u kolopletu spletene zmije ili o plodovima mrtve ljubavi, lirski subjekt dvojbu „učiti iznova govoriti ili zauvijek zašutjeti“ razrješava dvosmislenim pozivom na ljubav bezimene duše, jezika ili žene, ako dušu razumijemo kao nešto zajedničko objektu žudnje i lirskome subjektu, koji će je„dugo, dugo gledati i milovati“. Slično kao i u prethodnoj pjesmi Josipa Ostija, u Antologiji koja započinje kao i naslov – Nama više ništa, ljubavi, do ljubavi / preostalo nije , ostaje nam do u stare dane jedno drugom vidati nezacijeljene rane, od mraza braniti se toplinom tijela ili polaganjem dlana na sva, pa i stidna mjesta, jednostav- no: Bestidnošću mjeriti kuražnost i slobodu , odnosno: Palimpsestu kože, štavljene broj- nim milovanjima, dodati i svoj drhtav, rukopis . Ukratko, i u ovom kratkom izboru iz već impozantnoga opusa, što pjesničkoga