Nova Istra

117 Zvonko KOVAČ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU ljubavnim pitanjima. Kao da se svijet jezika djetinjstva stapa u općeljudski govor o svakodnevici, samoći i problemima suvremenoga svijeta. Njihova zapitanost o sebi kao da se u okolnostima drugoga, drugačijega iskustva jezika i kulture poopćuje u svojevrsnom međujezičnom neutralizmu , određene upisanosti drugosti (spolne, pro- storne, vremenske). Riječju, otvarajući pogled središnje hrvatske književnosti i kritike na granič- ne pisce s rubova nacionalnoga jezika i kulture, ne samo ovom prilikom, vodimo samo brigu o očuvanju njihova nacionalnoga identiteta, nego još više – preko svo- je se intelektualne dijaspore otvaramo kulturama susjeda, europskim kulturama i kulturama svijeta. Naši, hrvatski pisci u Sloveniji, kao susjedi (s) njihovih bregova , budemo li uznastojali na kontinuiranu prijemu i njegovanju njihove književnosti, donijet će nam dah svježine, dragocjene razlike iz kulture koju oduvijek smatramo vrlo srodnom, gotovo svojom, u ponečemu i vrjednijom od naše domaće normirane, antologijski uredno „pospremljene“ književnosti, koliko god to kadšto kao brojniji i književno bogatiji narod ne želimo priznati. Započnimo kratku šetnju njihovim tekstovima s dvije pjesme, o prostoru i jeziku: Jadranka Matić Zupančič (posvećeno Ireni Vrkljan) u pjesmi „Vsako pisanje raz- pira tvegana področja“ piše: Popolnoma vseeno je kje živiš a hrepeniš da bi živel v stepi v prostoru kjer se urni beduinski konji izmikajo umišljenim zasedam ker je v glavi vse zavrto kot perjanica visoko plapolajoča vrtnica vdaje starčevsko preložena na boljše in tvoj Berlin in izgubljena mesta iz Sredozemlja Maroka Peruja peščena ladja na zavoju Donave in ta nenavadno jasnovidni Maribor ki z svežim vonjem Drave spominja na meglene akvarele Mrežnice reke nekega davnega otroštva , itd. ( Antologija , 2014:106.) Josip Osti svojim pitanjima otvara problem zaborava staroga i usvajanja novoga jezika: