Nova Istra

115 Zvonko KOVAČ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU dodao i Irenu Vrkljan i Boru Ćosića.) Međutim, osobno sam veoma skeptičan prema tako konstruiranom pojmu nove svjetske književnosti, kao i prema pojmu postjugoslavenske književnosti, ako on nema određenu specifikaciju pretežitoga sadržaja ili pobliže određenje samoga ka- raktera, prevladavajuće suštine te nove književnosti, koje je pak, po mojemu mišljenju – interkulturalnost . Naime, kao što znamo dug je put do kanonskoga djela svjetske ili komparativne književnosti, često za svaku nacionalnu kulturu ponešto i poseban, različit je korpus tekstova koje ona okuplja. S druge strane, baš za područje mi- gracijske književnosti, davno je u njemačkoj afirmiran pojam interkulturne književ- nosti (najviše ga je prakticirao talijansko-njemački pjesnik i teoretičar književnosti Carmine Chiellino), pa je kao pod rukom da se zapitamo ne radi li se u svim tim slučajevima tek o starim i novim pojavnostima određene međukulturne književnosti , kao književnosti budućnosti svijeta? Zadržimo se, makar kratko, na nekim pjesmama uvrštenima u ovu slovensku Antologiju , koja kao da je po svom etnički raznovrsnom korpusu dvostruko in- terkulturna. Naime, najčešće se pjesme donose dvojezično, kao što i najčešće novi međukulturni pisci pišu ili prevode na najmanje dva jezika. Međujezično iskustvo književnosti odavno je već znano kao iskustvo otvaranja i obogaćivanja kulture po- jedinca i sredine u kojoj djeluje, pa i iz koje dolazi. Nije slučajno to što imalo afir- miranije nacionalne pisce koji pišu na drugim jezicima odmah prevodimo u njiho- ve nacionalne jezike. Samo nas pretjerana monocentričnost (u hrvatskom slučaju: zagrebocentričnost) jedne kulture može odvratiti od toga, međutim unatoč tome mnogi međukulturni pisci, kao i zavičajni, ostaju na zaboravljenim rubovima nacio- nalne kulture. O njima bismo ovdje prije svega morali pisati i tako ih preporučiti hrvatskom javno-kulturnom prostoru i akademskom svijetu. Kao što sam pisao u povodu objavljivanja omanjega izbora hrvatskih pisaca iz Slovenije u Kolu , na nedavnom prvom susretu predstavnika Slovenske matice i Ma- tice hrvatske, na kojemu se govorilo o brojnim primjerima suradnje dvaju naroda i dviju kultura, bilo je riječi o bogatim hrvatsko-slovenskim, slovensko-hrvatskim kulturnim vezama, od suradnje među slikarima, glazbenicima i piscima do razvede- ne bilateralne znanstvene, osobito slavističke suradnje. Navođeni su brojni primjeri međusobne suradnje, pa i osobnih veza s obzirom na stručne ili estetičke srodnosti (Drago Jančar, Milček Komelj ili Tonko Maroević), kao i na dragocjenu suradnju povjesničara i povjesničara književnosti (Stjepan Damjanović, Vasko Simoniti i drugi), kako u prošlosti tako i danas, kada su se, nakon osamostaljenja Republike Slovenije i Republike Hrvatske na mnogim područjima veze i međusobna zanima- nja, bilo prijevodima bilo razvijenim studijima nacionalnih jezika i književnosti na sveučilištima u Zagrebu i Ljubljani, možda i suprotno očekivanjima, još više inten-