Nova Istra

114 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Zvonko KOVAČ ska pjesnikinja ili kao međukulturni pisac. Navodno je iz osobnih razloga odustala objaviti pjesme u ovoj antologiji, a neće je zacijelo biti ni u hrvatskima; ipak, našla se u antologiji slovenskih pjesnikinja. Ali, uvršteni su Josip Osti, Jadranka Matič Zupančič, Jure Drljepan, Zlatko Kra- ljić, Nataša Kupljenik, ako sam dobro po jeziku i šturim bio-bibliografskim po- dacima prepoznao „naše, hrvatske pjesnike“. Što je s Bekimom Sejranovićem ili s Goranom Vojnovićem, koji vjerojatno nije uvršten jer ga se već smatra afirmiranim slovenskim piscem, teško je znati, a to i jest jedan od ključnih problema „hrvatske književnosti u susjedstvu“. Kao i u prošlosti pod Turcima, zatim u obje austrijske, habsburške i austro-ugarske te u obje jugoslavenske države, tako i danas, pojedini prijelazi iz jedne u drugu književnu sredinu na južnoslavenskom prostoru bili su motivirani i neknjiževnim razlozima, dok se književnost inorodnih enklava prirod- no povezivala sa svojim maticama. Premda bi moglo slično biti i u današnje doba, čini se da je razvoj krenuo u dva različita smjera. Prema mom uvidu, jedan je smjer jačanje lokalne, nacionalno-regionalne, zavi- čajne i nacionalne književnosti, a drugi kao da ide u njezino slabljenje, ako ne i za- nemarivanje, u korist globalne književnosti zapadnoeuropskoga kruga, pretežno na engleskome jeziku. Međutim, negdje između, u međuknjiževnim procesima poseb- nih međuknjiževnih zajednica, razvija se međukulturna književnost regionalnoga značaja, odnosno u onim out of nation zonama djeluju pisci kojima je više stalo do afirmacije svoga imena nego li do ove ili one kontekstualizacije nacionalnih književ- nosti, čija je književnost prepoznata, kao što sam već napomenuo, i kao nova svjetska književnost , dinamična, post-etnička i transnacionalna književnost, koju nije više moguće obuhvatiti kategorijama nacionalne književnosti: „Diese neue Weltliteratur ist eine dynamische, rasant wachsende, postethnische und transnationale Literatur, eine Literatur ohne festenWohnsitz, geschrieben von Migranten, Pendlern zwischen den Kulturen, Transitreisenden in einer Welt in Bewegung /…/ Diese Literatur ist mit nationalliterarischen Kategorien nicht mehr zu fassen.“ (Löffler, 2014:17). Upitajmo se, je li pridonijela i može li hrvatska književnost doprinijeti stvaranju takve nove konstelacije svjetske književnosti, preko svojih pisaca i u dijaspori. Sje- timo se Ive Andrića jučer, Dubravke Ugrešić ili Slavenke Drakulić, Miljenka Jergo- vića, Saše Stanišića ili Marice Bodrožić danas, čije je svjesno prekoračivanje granica jedne književnosti, puna svijest o otvorenosti njihova jezika do (svojevrsne) dvoje- zičnosti, računanje na internacionalne čitatelje, dovoljna potvrda postojanja takve mogućnosti. (U poglavlju o piscima iz Balkana, Siegrid Löffler navodi pored Sta- nišića, Dževada Karahasana, Ismeta Prcića i Aleksandra Hemona, a ja bih svakako