Nova Istra

113 Zvonko KOVAČ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU svrsi očuvanja svoje nacionalne kulture. Drugim riječima, kao što piše Lidija Dim- kovska, autorica predgovora navedene Antologije , takav međupoložaj nikako nije, ni u suvremenom slovenskom društvu, koje je prema mojim iskustvima iznadprosječ- no tolerantno prema doseljenicima u kulturi, po svemu jednostavan: „Založbe nimajo nobene zbirke s priseljensko in izseljensko književnostjo ter s književnostjo avtohtonih manjšin. Avtorji imajo občutek, da ne pripadajo nikomur, da se ne morejo na nikogar obrniti, nikomur ponuditi svojih del, da njihova lite- ratura ni opažena. In četudi je namen literarne revije Paralele , ki obstaja že dvajset let, in festivala Sosed tvojega brega, ki se odvija redno že več kot trideset let, spod- bujati medkulturnost, so Slovenci do njiju le strpni in brez medkulturne zavesti, ki je nujna, da takšne dejavnosti ne zapadejo v partikularnost ali da predstavljajo zgolj tolerančni prag neke kulture.” ( Iz jezika v jezik , 2014: 8). Slovenija sama poznaje termin „zamejska književnost“, kojom dobro pokriva i brine se oko slovenske književnosti u susjedstvu. Održan je bio niz slovenističkih simpozija Slavističkoga društva Slovenije u Zagrebu, Celovcu, Trstu i Monošteru, s neprikrivenom namjerom da se, između ostaloga, s najvišega mjesta progovori o slovenskim piscima u susjednim zemljama. Preseganje meje , Živeti mejo , Slovenščina med kulturami , Slovenski mikrokozmosi – medetnični in medkulturni odnosi , naslovi zbornika s tih skupova, dobro su izražavali duh zauzetosti i međukulturnoga dija- loga, koji kao da izostaje kada je riječ o istim pitanjima, ali unutar granica Slovenije. Unutar granica naših nacionalnih kultura spremni smo polagati veće pravo na nacionalnu književnost, kao da ona sama nije tek konstrukt koji u stvarnosti zapra- vo nigdje ne postoji, iako su žive sve njezine sastavnice, i autor, i pojedinačna djela, i časopisi, i jezik ili jezici na kojima je književnost pisaca, pa i povjesničari nacionalne književnosti koji ljubomorno čuvaju svoje posjede. Međutim, ne zna se je li nelagoda veća zato što su ti posjedi često regionalno, zavičajno razvedeni i da se pojedine par- cele međusobno razlikuju, da su one izraz neposrednoga djelovanja kraja, jezika ili povijesnih okolnosti, ili je neugodnije propitivanje razlike koje u nacionalnu kulturu mogu donijeti domaći književnici iz neposredna susjedstva. Oni često nose zna- kove kulture jedne zajednice prema kojima znamo biti neraspoloženi, netolerantni ili naprosto, jer ih dovoljno ne raspoznajemo, ravnodušni. Kao i obratno, često nas pretjerana sličnost „naših pisaca“ s piscima susjedne kulture nagna da ih ostavimo u onome prokletom međuprostoru, koji su oni sami za sebe s mukom stvorili. Go- tovo ništa se tretman domaće književne kritike i povijesti književnosti ne razliku- je prema svojim perifernim ili dijalektalnim piscima od postupanja prema „našoj književnosti“ u susjedstvu. Najgore je ako se nađeš kao pisac u situaciji da pišeš na svome materinjem kajkavskom idiomu i na slovenskom, kao Antonija Baksa Srnel, koja kao da se danas radije vidi među slovenskim spisateljicama negoli kao hrvat-