Nova Istra

112 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Zvonko KOVAČ književne historiografije, s napomenom da je problematika književnosti pripadnika nacionalnih manjina ili doseljenika prepuštena uglavnom institucijama kulture, književnoj kritici ili kulturnim politikama, časopisima ili nekom drugom vremenu. U doba osamostaljenja nešto je više bilo zanimanja za književnosti hrvatske nacio- nalne manjine (dijaspore) u drugim europskim i izvaneuropskim zemljama, ali i to je splasnulo kada se uvidjelo da iz tih sredina ne dolaze vrjedniji pisci. Hoću reći, za mene je pojam postjugoslavenske književnosti u početku bio problematičan jer kao da je upućivao na neku jugoslavensku književnost koje zapravo nije bilo. Osim toga, on ne može obuhvatiti svu književnost, jer se ona pojavljuje pod pojmovima nacionalnih kultura ili država, opseg njegova pojma mogao bi biti operativan tek kada bismo njime obuhvatili postjugoslavenske književnike koji svjesno prekoračuju granice svojega jezika i književnosti te koji pri tome kao takvi imaju podršku izda- vača, književne kritike i dakako čitatelja, bilo „u regiji“, bilo u svijetu. U tom smislu, ne bi pomogao ni pojam postjugoslavenske književnosti, jer se glavnina pojedine književnosti, osimmožda bosanske, teško može uključiti u taj nadnacionalni pojam, on je nešto prihvatljiviji zato što naglašava pluralnost, odnosno različitost tradicija koje ga tvore. Najmanje se o takvim piscima i njihovim djelima govorilo u kontekstu pojedine južnoslavenske novonastale države, kao što o tome progovara Antologija sodobne manjšinske in priseljenske književnosti v Sloveniji , koja pored svojevrsne post- jugoslavenske književnosti okuplja i priseljene autore iz drugih krajeva svijeta. Ostavimo li sad jugoslavensko književno nasljeđe po strani, ono je uglavnom kod nas u Zagrebu dobro zbrinuto podjelom na kroatistiku, kao studij nacionalnoga jezika i književnosti u Republici Hrvatskoj, te na južnu slavistiku (s bugarskim jezi- kom i književnosti), kao jedinstven, važan slavistički studij, ostavimo li se i zanim- ljive postjugoslavenske književne situacije „u regiji“, naći ćemo se, u povodu razgo- vora o hrvatskim piscima u susjedstvu, u području sve raširenije književnost out of nation književne zone, kako Dubravka Ugrešić u svojoj najnovijoj knjizi Europa u sepiji (Zagreb: Profil, 2014: 274) shvaća prostor svoje književnosti, odnosno unutar nove svjetske književnosti , kako u zadnje vrijeme književnost ne-materinskog jezika pokušava afirmirati književna kritičarka Sigrid Löffler u najnovijoj knjizi Die neue Weltliteratur und ihre grossen Erzähler (München, C. H. Beck, 2014: 15). Zajedničko književno nasljeđe i s tim povezano postjugoslavensko prekogra- nično djelovanje pisaca s osloncem na srodno jezično i književno iskustvo, kao i nov razmah europske migracijske književnosti, više nego do sada otvaraju prostore doseljenicima i pripadnicima nacionalnih manjina, jer ih, tipološki gledano, omo- gućuje isto ili slično književno, međuknjiževno polje, prostor između naslijeđene i usvojene kulture. Omjer usvajanja druge kulture kod doseljenika u pravilu je nešto veći, za razliku od pripadnika nacionalnih manjina koji često svoje djelovanje vide u