Nova Istra

108 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Željko IVANKOVIĆ izuzmu li se izabrana djela pojedinih autora u većoj ediciji Hrvatska književnost Bo- sne i Hercegovine u 100 knjiga . Međutim, i to će se pitanje tek morati ozbiljno otvo- riti. Prije toga bi ga odgovorni najprije trebali prepoznati. Na jednako tako ozbiljan način morat će se promišljati i moguća ili realna integriranost ili integrativnost fe- nomena što se sad tako neprecizno ili možda prvi put precizno (?) imenuje kao knji- ževnost u BiH. Znalci književnosti, hrvatske uopće, potom hrvatske književnosti u BiH, i najposlije – bosanskohercegovačkih književnosti, jasno identificiraju granice problema, no (još uvijek) ne, čini se, i mnogo više od toga. Tako, primjerice, Hrvati iz Zagreba problem vide na jedan način, Hrvati iz Sarajeva na drugi, ali nije drukčije (drukčije po tipu različitosti!) ni kad se na cijeli problem gleda iz perspektive Splita, Osijeka, Rijeke ili, pak, Mostara. Bit će da mnogi taj problem, dakako s različitim odčitavanjima, vide ili doživljavaju kao zagrebački i to, dakako karikiramo, u okviru granica, tj. krajnjih odredišta zagrebačkog tramvajskog prometa (ZET-a). Službeni književni Zagreb (č. establishment! ), čini se mnogima, hrvatsku književnost ne vidi i ne prepoznaje izvan Zagreba, izvan granica što ih čine remiza i krajnja odredišta tramvaja. (Optimističniji bi to proširili od Zaprešića do Dugog Sela.) A pisci izvan središta to vide kao diskriminaciju prouzročenu najprije bahato uzgajanom nein- formiranošću, nezainteresiranošću, dakle nečitanjem, pa i kod onih koji kritičkim pogledom dobace (čak!) i do Osijeka ili Splita i Dubrovnika. A piscima iz BiH se s mnogo razloga čini da službeni književni Zagreb (č. establishment! ) i dalje jedva pogledom prebaci preko Une, Save ili Dinare..., pa na Zagreb gledaju kao na zlu maćehu, a sebe vide kao Pepeljugu za koju se nadaju da će jednom ipak zaplesati na središnjem balu. No, sad se barem o tim stvarima može pisati bez ideološke zadrške i sad su one (te stvari) samo unutarhrvatski problem. A tek je, ustvari, unutarbosanskohercegovačko-hrvatski problem posebna priča, priča za sebe, daleko veća priča i daleko veći problem nego bi ova (nakaradna) polu- složenica to mogla i dati naslutiti. Priča koja čeka na svoje ozbiljenje na relaciji što je ne samo simbolički znači odnos Mostar – Sarajevo na prijelazu 20./21. stoljeće (kada u BiH u samo desetak godina umiru pisci V. Lukić, J. Jurišić, I. Ladin, a iz nje odseljavaju A. Vuletić, D. Lukić, M. Jergović...), i posebno u odnosu na isto/slično razdoblje iz 19./20. stoljeća kad u tadašnju BiH dolaze relativno brojni pisci iz Hr- vatske (S. S. Kranjčević, J. Milaković, N. Andrijašević, J. Truhelka...), a koja je priča nerijetko opterećenija teškim političko-interesnim razlikama nego bi se to u toj sferi moglo i pretpostaviti. Nerijetko čak i ideološki dramatičnijim problemima nego su nekoć postojali na relaciji Beograd – Zagreb, koliko god Koromanove antologije ili antologija dvojca Šego-Kordić (iz Osvita ), te Hrvatska enciklopedija BiH (ova pak već ritmom /ne/izlaženja!), koje dolaze iz Mostara i sva relevantna, a ovdje spome- nuta izdanja/projekti, objavljivani u Sarajevu, upravo demonstrirali suprotno.