Nova Istra

107 Željko IVANKOVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU je nekompetentno postavljena i da se u mnogim segmentima uglavnom šlampavo realizira, te da je nadasve „na dugu štapu“, ali i Hrvatska enciklopedija Bosne i Herce- govine , čiji je prvi svezak objavljen 2009. u BiH, a čeka se tiskanje druge knjige. Nije beznačajno spomenuti da iza svih tih projekata niti jednog trena nije financijski, dakle stvarnom podrškom, stao tzv. hrvatski politički establishment u BiH, koji se od izbora do izbora voli hvaliti činjenicom kako je reprezentant svekolikih hrvatskih interesa u BiH. Bez te samoidentifikacijske geste jedva da bi uopće i nama samima u BiH bila jasna svekolikost književne prakse na tlu BiH, koja moguće može i drugima biti put znanja o njoj i njezina integriranja u veću, svenacionalnu cjelinu. Zato je to važno čak i kad izgleda naručeno i urađeno od autora ne-hrvata, dapače je još važnije i vrjednije, kao što je antologija poezije i proze Miloša Okuke Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XV. stoljeća do danas , Hrvatska misao, Sarajevo, 2002./2003. Time se, naime, ozbiljno kandidira za ono što jest ili će biti multilateralnost bosan- skohercegovačke književnosti. Je li i to razlog da nikada više nego u ovim vremenima nije bilo toliko hrvatske književnosti iz BiH u cjelini bosanskohercegovačke književ- nosti i cjelini integralne hrvatske književnosti? Pa ipak još uvijek ne dovoljno! Ipak, cijeli ovaj problem, problem odnosâ unutar cjeline hrvatske književnosti, problem razumijevanja cjeline hrvatske književnosti u BiH kao njezina „corpusa se- paratuma“ te, s obzirom na prethodno, mogućnost (nove) integralne bosanskoher- cegovačke književnosti ili književnosti u BiH, još nije definitivno otklonjen, ako je uopće i blizu takvom nečemu. Problem je, ili preciznije, problemi su, čini mi se, tek i samo prepoznati, moguće donekle i identificirani, ili se ovakvim, kao što je ovo moje razmišljanje, tek praktično (su)otvaraju... No, još nije blizu vrijeme da bi se institucionalno (unutar inače trome i danas jedva kompetentne akademske zajednice!) počeli promišljati. Čak ni na Mo- starskom sveučilištu koje se pokazuje kao„hrvatsko“ u onome što se zove nacionalna grupa predmeta, dakle u svome nacionalnome segmentu. Naime, do skupova tipa već spomenutog Mostarskog savjetovanja iz 1973., koliko god ono bilo snažno ideo- loški markirano (a koje nije?), treba narasti i društvena i pojedinačna svijest brojnih aktera. Da je to tako, pokazao je ne baš uspješan, iako u htijenju pretenciozan mo- starski skup o hrvatskome jeziku (17. listopada 2003.). Do tada će najozbiljnije pitanje, sudeći po evidentnim praksama, biti ono, nipo- što nevažno, čak možda krucijalno – odnosa središta i margine. (Ovdje Zagreba i BiH!) Govorim ovo unatoč punoj svijesti o tomu da je, primjerice, zagrebački Duri- eux (2005.) izdavač Lovrenovićevih izabranih djela u osam knjiga, a riječki Ex libris Ivankovićevih u šest knjiga (projekt započet 2011., još traje), a ne neki sarajevski ili uopće bh. izdavač, koji su u tom smislu zatvoreni za hrvatske pisce iz BiH, dakako