Nova Istra

106 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Željko IVANKOVIĆ transcendencije (1987.) uopće se drukčije ponašaju jer su duhovnost i katoličko krš- ćanstvo oduvijek hrvatstvo tretirali integralno, jer je, mimikrijski, integralno katoli- čanstvo bilo implicite odčitavano kao integralno hrvatstvo. Bitne, inovativne pomake, u tom smislu, čine Novakova Povijest hrvatske književ- nosti (2003. i 2004.), ili nastavljeno izdavanje iznimno važnog Hrvatskog biograf- skog leksikona , a u međuvremenu smo dobili i dvosveščani Hrvatski leksikon (1996.- 1997.), Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti dvojca Samardžija-Selak (2001.), Vujićevu Opću i nacionalnu enciklopediju (2005.-2007.), Hrvatsku enciklopediju (1999.-2009.), te najposlije i Hrvatsku književnu enciklopediju , I-IV (2009.-2012.), koja je u nastajanju imala i kvalitetnu iako ne baš i sveobuhvatnu suradnju iz BiH. Sve odreda, dakle, impresivni nacionalni projekti koji su pokazali da se ipak ne- što mijenja u recepciji i prezentiranju hrvatskih (kulturoloških) posebnosti i u BiH unutar nekakvog integralnog hrvatstva, hrvatske kulture, književnosti i pismenosti. Ujedno je, treba naglasiti, i drastično povećan broj objavljenih knjiga hrvatskih autora iz BiH kod hrvatskih izdavača, te povećana njihova prisutnost u hrvatskoj periodici i sl. Taj je fenomen donekle generirao i rat u BiH, te naglo naraslo zanima- nje svijeta za ono što dolazi iz BiH (naglašavam ovdje važnu ulogu Nenada Popovi- ća i njegove izdavačke kuće Durieux , gdje je, doduše, urednikom od 1993. do 1997. bio Ivan Lovrenović), gdje Hrvatska i da je htjela nije mogla stajati sasvim po strani, ako je već Zapad pokazivao takav i toliki interes, a neki od uglednih hrvatskih kriti- čara rekli da se tih godina najbolja hrvatska književnost pisala u BiH. Svemu tome treba pribrojiti i ono što su uradili hrvatski pisci iz BiH za predstav- ljanje samih sebe, osobito pak nakon rasula nekadašnjih integrirajućih institucija, te institucionaliziranja separatnih, nerijetko supstitucijskih projekata, pa čak, za- što i to ne reći, separatističkog institucionaliziranja unutar de(kon)strukcije stare i izgradnje nove društvene i političke paradigme u BiH. Važan su tu posao, važne „predradnje“, naknadno to odčitavamo, učinile i inače sporodjelujuće biobibliografije (I. Alilović, V. Koroman, A. S. Kovačić), te Koromanove antologije hrvatske poezije (1990., 1996.), proze (1995.) i najposlije drame (2008.) u BiH. Njih slijede izbori i antologije tipa Nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio (HKD Napredak, Mostar, 1995.) ili Mnogoglasje. Suvremeno hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine (Osvit, Mostar, 2000.)... Tomu pridodajem i vlastite dvije antologije: Izbor priča hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini te Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini objavljene u Sarajevu 2005. godine, čime se prvi put uopće nekim izbo- rom etablira cijelo jedno stoljeće postojanja hrvatskoga spisateljstva za djecu u BiH. Cijeloj će stvari svakako značajan pečat dati i Lovrenovićeva nadasve kapitalna edicija Iz Bosne Srebrene (2003.), čije je drugo kolo objavljeno 2014. i edicija Hr- vatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga , pokrenuta 2001., koliko god da