Nova Istra

105 Željko IVANKOVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU strirati. Čini se da bi takvo imenovanje bilo preciznije osobito nakon laganog libera- liziranja jugoslavenskog prostora s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih. No bilo kako bilo, i taj će fenomen postupno blijedjeti i nestajat će dah (unitarističkog) terora i uzmicati duh „hrvatske šutnje“, no ne odmah s tim i stvarna nezainteresira- nost ili (samo)nametnuta (ne)informiranost u stvarima kulture i književnosti Hrva- ta izvan SR Hrvatske. (Ona je i dan-danas snažno naglašena u nekim zagrebačkim književnim krugovima.) Jer, svjesni smo toga da nije najednom bilo lako ispravljati desetljetna neznanja i nezanimanja (pogotovu njihovu arogantnu ignoranciju koja na svoj način traje od davnašnjeg slučaja s Ivom Andrićem do suvremenog slučaja s Miljenkom Jergovićem) za ono što jest hrvatski nacionalni, kulturalni, jezični ili književni korpus u BiH, tim prije što se ušlo u turbulentna ratna vremena i nevjero- jatno nerazumijevanje cjeline hrvatskoga pitanja povezanog s onim u BiH, a što je i danas tako evidentno. Trebalo je mnogo vremena i truda da se razbiju neke ideološke „tvrde glave“, ali i najobičniji strahovi, te slučajna i hotimična neznanja, da se prestane samoljubivo gledati u sebe ili podanički prema Zapadu ili Beogradu, da bi se s novim nacional- nim buđenjem, iako nerijetko vulgarno neoromantičarskim, probudio interes za hr- vatstvo i izvan Hrvatske. Pritom ne mislimo na bilo kakvo posebno hrvatstvo, nego tek obično, „nulto“ hrvatstvo, hrvatstvo kao niz identitarnih činjenica. I ništa više i ništa manje od toga. I tad se stvar počela mijenjati. „Proradila“ je iznova Matica hr- vatska , obnovljeno je Hrvatsko kulturno društvo Napredak , Crkva se počela snažnije integrativno oglašavati, nestajale su podjele na „domovinsku“ i „iseljenu“ Hrvatsku. Netko se sjetio da je BiH i hrvatska zemlja. (Namjerno neću o onima koji su po- litički sve, iz svoga sad već hrvatskog unitarizma, krivo postavljali, tretirajući BiH kao dijasporu i slično, s ukupnim ratnim posljedicama po BiH, nego jedino i samo o – kulturi, jeziku i književnosti. Niti o onima u kulturi, jeziku i književnosti koji su bosanskohercegovačko hrvatstvo, i na tom polju, počeli rigidno integralizirati, tj. unitarizirati, nasilu potirati sve njegove razlike, dakle identitarne osobenosti, nje- govo bogatstvo u razlikama, gdje se ni hrvatski autori iz BiH ne mogu amnestirati od udvorništva tom uniformnom integralizmu.) Dobili smo novo izdanje Pavleti- ćeve Zlatne knjige hrvatskoga pjesništva (četvrto, 1991.), Kočanovu Skupljenu baš- tinu (1993.), Erasmusovo izdanje Bosanski franjevci (1994.), Čegec-Mićanovićevu panoramu hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih (Quorum, 1995.), pa sve do Mrkonjićeve antologije Međaši (2004.), ili posljednje u nizu, iznenađujuće arogantne, Stamaćeve antologije (2007.). Pomaci su učinjeni i u antologijama poezije tzv. duhovne inspiracije: Krist u hrvatskom pjesništvu (2007.), Molitvenik hrvatskih pjesnika (2008.), Hvaljen budi, Gospodine moj (2009.). No, izbori pjesništva duhovne inspiracije od knjige U sjeni