Nova Istra

104 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Željko IVANKOVIĆ Nacionalno odčitavanje književnosti unutar BiH postalo je moguće tek s prvim znacima političke demokratizacije bivše zajedničke zemlje, ali će Koroman tek zimi 1990., i to u zagrebačkom Forumu , moći objaviti svoju antologiju hrvatske poezije BiH od Sitovića do danas. U BiH to još ni tada nije bilo moguće! (Koji su i koliki sve pokazivali notorni kukavičluk!) A Sarajevo tek 1990./1991. ( Svjetlost ) dobiva svoje nacionalne, iako integralno nacionalne antologije hrvatske, muslimanske i srpske poezije XX. stoljeća/vijeka, koje sastavljaju Mile Stojić, Enes Duraković i Stevan Tontić, ali i integralnu antologiju Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (dakle, ne bosanskohercegovačko!), gdje se prvi put cjelovitije predstavlja i hrvatsko pjes- ništvo iz Bosne i Hercegovine. Tada će, tek 1991., postati prvi put moguć i projekt muslimanske književnosti: Muslimanska književnost XX. vijeka u 25 knjiga . Sve će se to, potom, temeljito razložiti u velikim projektima sarajevskog Alefa 1995.-2000. u slučaju muslimanske/bošnjačke, te nešto manjim Koromanovim antologijsko-pano- ramskim pregledima hrvatske književnosti u BiH, kad cijela stvar ide nepovratno k nacionalnim verifikacijama, etabliranjima, pa i, tko to tako hoće, separacijama, diso- lucijama, koje će se još jedino moći odčitavati u komparativnim studijama, a koje će ovaj prostor prepoznavati kao interkulturalnu zajednicu BiH, ili štokavskoga jezika, ili četiriju jednorodnih (generički istovjetnih) jezika ili... kako već. IV. Stvar se (re)integracije hrvatske književnosti, kako rekosmo, počela postupno mi- jenjati s tzv. prvim demokratskim izborima, odnosno s početkom raspada i defi- nitivnim povijesnim nestankom Jugoslavije. Dakle i s definitivnom razgradnjom, dezintegracijom bosanskohercegovačke književnosti, ma što to danas, naknadno odčitavano, značilo. Ne želimo vjerovati kako je prvo (integracija hrvatske književ- nosti) bilo moguće tek naporedo s drugim (dezintegracija bh. književnosti), tj. da je jedno generiralo drugo, jer ovdje ne vrijedi ona narodna „dok jednom ne smrkne, drugom ne svane“, budući da ta dva procesa nisu ili barem ne bi trebala biti nužno uvjetovana. Riječ je, dakle, o vremenu kad se urušava prethodni, ideološki, i ipak unitaristički sustav i kad se otvara prostor slobodâ ili barem jedne posve drukčije paradigme. Tad prestaje i famozna tzv. „hrvatska šutnja“, što je dugo bila metafora, politička kvalifikacija onoga što se Hrvatskoj dogodilo nakon partijsko-policijskih progona u Hrvatskoj poslije Hrvatskoga proljeća, a koja je potpuno prekrila hrvatski politički i (ovdje – osobito) kulturni prostor. Moglo bi se ovdje s mnogo prava tu „hrvatsku šutnju“ (osobito imajući u vidu njezinu dugotrajnost!) imenovati i hrvatskim kuka- vičlukom. („Još koji dan i riječi Hrvat i Kukavica biće jedno isto“, rekao bi Matoš.) Nedostatkom građanske hrabrosti kod onih koji su je više od ostalih trebali demon-