Nova Istra

103 Željko IVANKOVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU ili oni s nespornom partizanskom prošlošću kao što je bio Nika Milićević (pisac bez knjige, govorilo se), a za neke od njih se neće ni znati da su Hrvati (jer su bili anacionalni, npr. Sarajlije ili Jugoslaveni!) do samog njihova kraja. Nakon stradanja Koromana i Lukića, kao najuglednijih imena toga doba među hrvatskim književni- cima (Vuletić je uvijek nekako uspijevao izbjeći progon!?), prestanka nekih pisaca muslimanskog kulturnog kruga da se izjašnjavaju kao Hrvati, velikim demograf- skim pokretima Hrvata prema Hrvatskoj, te povlačenjem ili guranjem u drugi plan N. Martića, S. Bašića i samo zakratko M. Marjanovića, na javnu će scenu stupiti nova generacija,„nekompromitirana“ generacija, generacija bez hipoteke 1971., iako ne i nesuspektna (I. Ladin, V. Pavlović, I. Kordić, I. Lovrenović...), koja će, zajedno sa spomenutim „unutarnjim disidentima“, obilježiti vjerojatno najplodnije i najuspješ- nije razdoblje hrvatske književnosti u BiH. Uz naraslu bujicu prezentiranja starije hrvatske književnosti, posebno franjevač- ke, na što sam ukazao, počet će se sastavljati i panoramski izbori i antologije bo- sanskohercegovačke književnosti, koji će pokazati dramatičan nedostatak/manjak hrvatskih pisaca, a što će potvrditi Koromanove teze iz časopisa „Život“ s početka sedamdesetih, pa će vrijeme koje dolazi od sedamdesetih do devedesetih radikalno (ne bez tihe partijske akcije ili barem nijemog odobravanja!) promijeniti sliku te književnosti u korist književnikâ Hrvatâ. No i tada će biti nemoguće predstaviti samo hrvatsku poeziju ili prozu, samo hrvatsku književnost u BiH, a što je godina- ma nastojao Veselko Koroman sa svojim, tek devedesetih godina objelodanjenim, panoramskim prikazima, budući da se takvo što smatralo ideološkom diverzijom protiv vladajućeg ideološki normiranog „bratstva i jedinstva naših naroda i narod- nosti“, „vlasti radničke klase“ i „samoupravnog socijalizma“, te „ugleda nesvrstane Ju- goslavije u svijetu“. Pravi bosanskohercegovački politički, književni, kulturni tronožac počet će se uspostavljati tek sredinom sedamdesetih godina nakon što su se bosanskoherce- govački pisci snažnije afirmirali na jugoslavenskom prostoru, i nakon što je izrasla i jedna ozbiljna generacija muslimanskih pisaca, neovisno o tome što su najznačajniji od njih (npr. Mak Dizdar i Meša Selimović) i dalje optirali za hrvatsku ili srpsku književnost. Afirmaciji toga pridonijeli su veliki kulturni projekti: najprije kontroverzni en- ciklopedijski separat „Bosna i Hercegovina“ iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije , a potom i projekt Svjetlosti objavljen 1984./85. pod imenom Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga , gdje je svoje izbore iz djelâ dobilo (današnjim odčitavanjem) i 16-17 hrvatskih pisaca, te najposlije projekt Veselina Masleše iz 1990. Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga s jedva četiri- pet hrvatskih pisaca za djecu.