Nova Istra

102 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Željko IVANKOVIĆ nacionalizam!) prezentiranje, što se tada u BiH nije moglo tolerirati. Osim uz franjevce, ta nominacija hrvatskoga književnika i hrvatske književne tra- dicije u BiH dopuštat će se i davno pokojnim piscima (dakle, ne i Iliji Jakovljeviću!) kao što su Kranjčević ili Šimić, ali recentni pisci (pa i oni najugledniji, tipa Šopa!) jedva da će se moći takvima identificirati, osim što bi ih drugi nerijetko tretirali „ustašama“ kad bi u svojim djelima pisali izvan „u BiH uobičajenog“ (kako se to govorilo!), a ustvari nakon Drugoga svjetskog rata uvezenog i snažno nametanog leksika. Iz osobnog iskustva mogu svjedočiti da sam bio prepoznavan kao „ustaša“ jer sam pisao kruh, zrak, općina, vlak, tisuća..., a glagole rabio u njihovu obliku na –irati. A kako je tek prije mene bilo, najinstruktivnije je to provjeriti kod Koromana ( Potraga za cjelinom , Zagreb, 1996., str. 35-90) i na njegovu slučaju, zbog čega je, kao proskribiran, i u drugoj Jugoslaviji, kažimo tu bizarnost, bio/postao član neke akademije znanosti i umjetnosti valjda i jedini u svijetu (dopisni, JAZU ) s pozicije marginaliziranog lektora u izdavačkoj kući Svjetlost , dok su manje školovani od nje- ga bili i urednicima. U BiH u vrijeme druge Jugoslavije, gdje je posebno težak bio položaj Hrvata i gdje su osobito od 1945. do 1955. grubo zatirani svi tragovi hrvatstva u BiH, a potrajalo je to i poslije sve do pada Rankovića, kako se to političkim kvalifikacijama voli govoriti (iako je to više simbolička nego stvarna točka prijeloma), jedva da je bilo književnika koji su nominacijom bili Hrvati (dakle ne hrvatski književnici, nego književnici Hrvati) ili koji su se takvima smjeli očitovati sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća,kad su to neki od njih skupo platili. Zanimljivo je i veoma ilustrativno to da Panorama savremene bosanskohercegovač- ke poezije (autora Riste Trifkovića) iz 1961., posvećena 20. godišnjici ustanka, koja sadrži 14 autora, ima samo jednog, nominalno, pjesnika Hrvata (Vladimira Čerke- za) i jednoga hrvatskog pjesnika iz islamskoga kulturnog kruga (Maka Dizdara) i to mjereno, današnjim, tj. naknadnim parametrima. Pitanje je koji su i kakav nacional- ni osjećaj ti autori mogli imati tada i jesu li ga uopće mogli ili smjeli iskazivati. Anto- logija poslijeratnog bosanskohercegovačkog pjesništva iz 1989. Josipa Ostija od 60 zastupljenih pjesnika imat će 13+1 pjesnika Hrvata (13 Hrvata, s Ivom Andrićem, koji je tada kotirao jedino u srpskoj književnosti) i jednog iz islamskoga kulturnog kruga (Maka Dizdara), koji tada već biva odčitavan kao muslimanski pisac. Nakon tih ranih sedamdesetih, tj. nakon Hrvatskoga proljeća koje su skupo pla- tili i hrvatski pisci u BiH, nakon što je jedne drastično sklonila s javne scene, sve- moćna je Partija otvorila vrata drugima, demonstrirajući tako kako ona nema ništa protiv Hrvata. Dapače! Kao Hrvati tada nominalno fungiraju svi koji imaju „katolička“ imena, pa tako i „naturalizirani“ Hrvati (jer su po ključu, tj. imenima „pokrivali“ hrvatska mjesta!)